Biskup Ivan pl. Antunović još 1882. godine traži od nadbiskupa Hajnalda dobro poznavanje bunjevačkog jezika za sve sveštenike koji rade među Bunjevcima
Bilo sa koje bunjevačke strane pisali o našem rodoljubu i priporoditelju biskupu Ivanu Antunoviću (19.jun 1815.-13.januar 1888.), za kojeg u pojedinim dokumentima, matičnim knjigama i evidencijama stoji – nobilis, što znači plemićkog porikla, po pravilu u prvi plan izlazi pitanje maternjeg jezika i tumačenje njegove nacionalne pripadnosti. Kako se u nedostatku relevantnijih istorijskih dokaza u svemu tome, pristupa izvođenju posridnih dokaza, što nije neuobičajeno u društvenoj praksi, u ovom članku donosimo privod sa madžarskog na bunjevački, pisma koje je 1882. godine, Antunović na 10 strana formata približno A5, poslo nadbiskupu Hajnaldu (Ludovicus Haynald; 1868.-1891.) u to vrime u časti Izabranog biskupa Bosonskog. Pismo je, sudeći po razvučenom rukopisu i krupnim slovima, piso u otežanim zdravstvenim uslovima (19. јун 1815. — 13. јануар 1888.) u svojoj 67. godini, ali govori i o dobrim međusobnim odnosima, koji su se ogledali i u tome da je Antunović u čestom i dugotrajnom odsustvovanju nadbiskupa Hajnalda obavljao operativno njegov poso. Manje je poznato da se do časti biskupa nije moglo doći ko sada, s obzirom da je budući biskup u to vrime biran iz redova takozvanih “foldes ur”-a, što bi značilo da mora biti zemljoposidnik (istina ne mora biti veleposidnik), a biro ga je nominalno mađarski kralj, koji je zbog toga imao zvanje apostolskog kralja, dok je papa samo službeno sprovodio tu odluku. Ovu praksu i prirogative, od Trianona, sve do 1989. godine, zadržala je mađarska vlada, odnosno u praksi, vladajuća partija, nudeći papi tri moguće opcije. Pored plemićkog porikla i ugledne familije iz koje je poticao, od pomoći su mu bili rođaci Adalbert Antunović, podžupan Bač-Bodroške županije, ko i tajni kraljevski savitnik, baron Stipan Rudić. Bilo je to vrime kad su feudalci Bunjevci u Ugarskoj, imali nezamislivo velike poside, gradili crkve i dvorce, vodeći koliko je bilo moguće računa o orođavanju sa feudalnim zemljoposidničkim ali ipak bunjevačkim familijama, dok se danas, paradoksalno, više paštrimo oko odnarođivanja. Da bismo shvatili bolje položaj iz kog se biskup Antunović, s pravom obraća nadbiskupu Ljudevitu Hajnaldu, evo prigleda iz zvaničnog šematizma Kaločke nadbiskupije, koja su bila Antunovićeva ovlašćenja tokom cilokupne karijere, kao popune praznine nastale u ranijem periodu, u kojem nailazimo na dosta improvizacija u tekstovima, koje se umnožavaju navođenjem takvih izvora.
Godine 1839. Ivan Antunović je kapelan, radni saradnik u Čantaviru (Capellani curati, Cooperatores) prigledajući čantavirske matične knjige spomenutog perioda, nisam naišao na njegove zapise, 1840. je već Vođa protokolne evidencije Konsistorije (Protocollista consistorii, Protocollista s.sedis), 1841. je na bolovanju u svojstvu almaškog crkvenog notara i arhivara (emeritus Sacrae Sedis Notarius una Arhivarius curat valetudinem Alamasini), 1842. je Ceremonijar pomoćnog biskupa (Domini episcopi suffraganei colocensis caeremonarius), od 1843. do 1859. je župnik i administrator u Bačalmašu (Parochi, Administratores Bácsalmás), od 1852. do 1859. je i Dekan Gornjotiskog dekanata (Arhi-diaconatus Tibiscanus), 1860. je crkveni sudija, dok je sam biskup, vrhovni sudija u biskupiji. (Assessores). Sud se zove Tribunal Diocezis, njime danas rukovodi crkveni vikar za pravo, što je u našoj biskupiji g. Geza Zapletan, župnik u Kanjiži. 1860. i 1861. je Penitencijar (Poenitentiarius), 1864. je Opat Blažene Divice Marije, (BMV -Beata Maria Virgo) sliva reke Kireš (Abbas BMV de Curru seu Kereki juxta fluvium Körös) 1866. je Opat Blažene Divice Marije, (BMV – Beata Maria Virgo) sliva reke Kireš i penitencijar (Abbas BMV de Curru seu Kereki juxta fluvium Körös, Poenitentiarius), 1867. do 1875. je Opat Blažene Divice Marije, (BMV – Beata Maria Virgo) sliva reke Kireš, penitencijar i ispitivač prosinodalni (Abbas BMV de Curru seu Kereki juxta fluvium Körös, Poenitentiarius, Pro-Sinodalis Examinator), od 1876. do 1882. je Opat Blažene Divice Marije, (BMV – Beata Maria Virgo) sliva reke Kireš (Abbas BMV de Curru seu Kereki juxta fluvium Körös), od 1776. do 1778. je Kanonik penitencijar (Can. Poenitentiarius) što bi značilo – ovlašćen je po pravilu jedan sveštenik u biskupiji, da u pridviđenim okolnostima umisto biskupa, u baziliki daje razrišenja, koja su u domenu biskupa. U našoj biskupiji, to je rektor „Augustinijanuma“ dr. Tivadar Feher, 1876. je Ispitivač prosinodalis (Causarum Auditor Generalis et Pro-Synodalis Examinatorii Praeses, navodi se i ko Causarum auditor Generalis i ko Praeses una Examinator, a Ispitivač prosinodalis, ispituje kapelane, koji prvih 5 godina imaju svake godine župne ispite. Od 1877. je Titularni ili naslovni biskup Bosonski (Titularis Episcopus Bosoniensis) što je u to vrime (od 12. vika) nepostojeća biskupija na bliskom istoku, a nikako bosanski, kako niki pogrišno pišu. Od 1878. je Izabrani biskup Bosonski (Electus Episcopus Bosoniensis). Zanimljivo je da je od 1904.-1905. i Adalbert Majer (Adalberts Mayer) bio biskup Bosonski (Electus Episcopus Bosensis), kao i da je njegov nadbiskup Ljudevit Hajnald, na to misto izabran sa položaja naslovnog biskupa, dakle to je položaj koji se daje između ostalog da bi neko ostao u administrativnom crkvenom centru na visokoj službi, jer rezidencijalni biskup dobija teritoriju na kojoj ima prava i obaveze crkvenog administriranja i življenja.
Tekst pisma glasi:
Poštovani gospodine Velečasni Biskupe
Mesne Nadbiskupije
Jedinu svrhu svog života nalazim u slavi Božijoj i spasenju ljudi. Moja jučerašnja izjava, što se tiče poznavanja rackog jezika, imala je povod da dotične osobe, makar se i naljutile na mene, prime na znanje veliku važnost poznavanja jezika, do onog stepena koji opravdava najuzvišeniji cilj njihovog poziva. Tu moju izjavu, gospoda velečasna Schweizer i Mayer, ne samo što su osporavala, već i poricala, a bio sam i pozvan da imenujem one koji bunjevački jezik ne poznaju kao obučeni muškarci, odnosno ne umiju svoje misli i osićanja da iskažu, tako kako umi taj koji posiduje znanje jezika shodno svom zvanju.
[slika]
Stranice Antunovićovog pisma
Iz ovoga proizilazi da ni tvrdnju ni poricanje prosto nije moguće samo ričima potkripiti, stoga imam namiru da budem veoma lojalan prema mojim protivnicima, i da bih stvar mogao dovesti na pravi put, uzimam hrabrost da dam pridlog sa kojim želim vašu Uvaženost upo-znati, mada znam da vaša Eminencija ima posla na pritek, i nipošto ne želim ni minut oduzeti od vašeg dragocinog vrimena.
Položio bih 100 forinti kao nagradu i 50 forinti za troškove onom svišteniku koji vlada ili ne vlada bunjevačkim jezikom, na gori navedeni način, isto tako 50 forinti učitelju ili učiteljici za nagradu i 50 forinti za troškove. Isto bi toliko položila i dva gospodina Velečasna, pošto su oni isto tako mirodavni kao ja, juridice čak i više.
Ukoliko osoba dokaže svoje znanje u poznavanju jezika, ja ću joj isplatiti obećanu nagradu i novac za troškove. Ukoliko osoba ne pokazuje odgovarajuće znanje, u tom slučaju su moji protivnici dužni da plaćaju. Izuzetak čine od svištenih lica velečasni Balogh, Dalich, Macskovics. Od učitelja Guzmics, Mandics i naravno oni koji uče u preparandiji i simeništu u Kaloči.
Ispit bi imao slideće uslove: zadao bih jedno poglavlje iz Toma Kempiš da se privede na bunjevački jezik koji se i kako govori u našoj župi. Na ispitu bi bili prisutni i gospoda Velečasna i ja, vrime trajanja ispita bi bilo pola dana i ne bi se smio koristiti nijedan priručnik. Za ocinjivanje bi se dogovorili. Moj pridlog je da privod odgovara po-znavanju jezika obrazovanog i jezički potkovanog čovika koji umi da pripozna misli i osićanja autora tog teksta.
Kao što sam i kazao, želim da budem lojalan. Dajem slobodu poštovanoj gospodi Velečasnima da oni imenuju i odaberu svištenika, učitelja ili učiteljicu za koje smatraju da imaju to znanje. Ukoliko oni moj pridlog smatraju nelojalnim iz bilo kog razloga, tada njihovu izjavu, na moju veliku žalost, mogu smatrati ne trudom da se otkrije prava istina, već gestom neljubaznosti i netrpeljivosti u odnosu na mene.
Sa puno poštovanja se obraćam vašoj Dostojnosti i molim Vas, da ovu moju izjavu prinesete punocinjenoj gospodi Velečasnima, koje sam u gornjem tekstu često spominjao.
Duboko cinjenom gospodinu Velečasnom, Biskupu Mesne Nadbiskupije. Vaš poštivajući službenik
Antunović Ivan
U Kaloči, septembar 27. 1882. g.
Ovako eksplicino izražen vridnosni stav o BUNJEVAČKOM JEZIKU, njegovo upravo imenovanje bunjevačkim jezikom, o obavezi poznavanja čak, da ga popovi poznaju na nivou izobraženih ljudi, kako biskup Antunović kaže, teško je relativizovati, koliko god se pojedinci silom upirali u svom nepoznavanju artefakata, glupo tvrdeći da je bunjevački jezik i Bunjevci srpska izmišljotina. Ti bi mogli da istražuju dokumente umisto stranih knjiga i internet članaka naći u jednom komšijskom arhivu dokument na nemačkom jeziku iz 1736. godine u kojem stoji „bunievishe Raczen“, istina takvi ovu nemačku kovanicu nisu mogli naći u objavljenim knjigama, ali ona ipak u stvarnosti postoji. O tome da sve to neće biti publikovano mogu samo da maštaju. U pismu biskupa Ivana plemenitog Antunovića, sve je čak alegorijski duhovito, spontano i direktno. Svakome ko dovede u sumnju originalnost dokumenta, kojeg u svih 10 strana imam kao i mnoge druge, skenirane u velikoj rezoluciji, možem suprotstaviti pismenu validaciju (overu originalnosti elek-tronskog zapisa) crkvenog arhiva.
Bunjevački književni klub 