Stevan Mačković – Bunjevci Subotice između dva svjetska rata

U dokumentovanoj studiji političkih procesa među Bunjevcima između dva svetska rata, koji su oblikovali njihove nacionalne orijentacije, S. Mačković polazi sa stanovišta dovršene asimilacije Bunjevaca u hrvatsku naciju. Prepreku tom procesu autor nalazi u posezanju Beogradskih režima za očuvanjem etničkih Bunjevaca, radi njihovog udaljavanja od hrvatstva (neki hrvatski autori koriste termin „umjetna nacija“). Otuda njegovo pozitivno gledanje na administrativnu zabranu nacionalnog izražavanja Bunjevaca iz 1945. godine, kao na potvrđivanje Hrvatima, kao pripadnicima državotvornog naroda u Jugoslaviji, zajamčene ravnopravnosti sa Srbima.

***

Studiju videti na sajtu:

https://suistorija.wordpress.com/o-hrvatima-u-subotici/bunjevci-subotice-izmedu-dva-svjetska-rata/

Mario Bara – Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata

Studija M. Bare pruža uvid u zbivanja oko razgraničenja Vojvodine/Srbije i Hrvatske sa nastojanjem obuhvatanja Bunjevaca u okvir hrvatske državne zajednice. Autor polazi od stanovišta o „konzumiranom“ pravu Bunjevaca na nacionalno samoodređenje, karakteristično za strategiju njeve asimilacije u hrvatsku naciju. Otuda autor ne pridaje značaja nasilnoj administrativnoj kategorizaciji Bunjevaca kao Hrvata, omogućenoj intervencijom J.B.Tita na kongresu KP Srbije 8. maja 1945. godine.

***

Studiju videti na sajtu:

http://www.google.rs/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CCgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F94880&ei=QiROVd-LFKnOygPHngE&usg=AFQjCNHmKqaQROFKAznOh58C88jCrYA76w&bvm=bv.92885102,d.bGQ

Bunjevačka stranka : Memorandum o uzrocima i posledicama političko-pravne odluke o nestanku Bunjevaca

Napomena uredništva Bunjevačkog prigleda: Izvodi iz memoranduma – prateći dokumenata Bunjevačke stranke koji osvitljava važan politički proces koji je doveo do onemogućavanja konstituisanja Bunjevaca kao političkog-nacionalnog subjekta u Srbiji. Celina ovog dokumenta (sa prilozima) može se naći u Bunjevačkim novinama, broj 1. 2005. str. 15-22.

***

U cilju skretanja pažnje na bunjevačko pitanje a zbog učestalih napada od hrvatske nacionalne zajednice, Bunjevačka stranka je izradila i usvojila “Memorandum o uzrocima u posledicama političko – pravne odluke o nestanku Bunjevaca” . Sa ovim dokumentom Bunjevačka stranka putem medija želi da upozna kako svoje Bunjevce tako i širu domaću i medjunarodnu javnost.

MEMORANDUM
O UZROCIMA I POSLEDICAMA
POLITIČKO – PRAVNE ODLUKE O NESTANKU
BUNJEVACA

Odmah na početku moramo da naglasimo, da je Bunjevačka stranka jedina stranka bunjevačke nacionalne zajednice čiji je osnovni programski cilj da predstavlja i zastupa interese Bunjevaca u skladu sa domaćim i međunarodnim standardima.

Svesni složenosti situacije u kojoj se nalazi bunjevačka nacionalna zajednica, a u svetlu najnovijih napada od strane Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Vlade Republike Hrvatske, povodom donete Odluke o uvođenju Bunjevačkog jezika sa elementima nacionalne kulture, u prvi, drugi i treći razred osnovne škole i njenim naknadnim povlačenjem od strane vlade AP Vojvodine. Predsedništvo Bunjevačke stranke usvojilo je Memorandum sa kojim želi da upozna širu javnost, kako domaću tako i međunarodnu, o političkoj ugroženosti i pitanju opstanka Bunjevaca u Republici Srbiji.

Ovim dokumentom pokušat ćemo da iznesemo širi prikaz i genezu događanja u XX. i XXI. veku u vezi nas Bunjevaca, uz otkrivanje razloga zbog kojih je Glavni narodnoslobodilački odbor Vojvodine (GNOOV) – Odeljenje za unutrašnje poslove, poslalo depešu broj: 1040/1945 od 14. maja 1945. godine „SVIM OKRUŽNIM NARODNOOSLOBODILAČKIM ODBORIMA” kojom se naređuje sledeće: … „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu”. Bunjevci su kao autotohni slavenski narod, starosedeoci na prostoru koji je do 1918. godine pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji, a to je „Bajski trougao”. U celokupnoj Vojvodini posle Srba bili smo najveći Slavenski narod. Ovo su činjenice koje niko ne osporava, a koje su potvrđene popisima stanovništva koji su vršeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji, gde su Bunjevci iskazivani kao poseban narod.

Završetkom Prvog svetskog rata došlo je do raspada Monarhije i stvaranja novih država i granica. Predsednik SAD-a, gospodin Vudro Vilson, u svojoj poruci Kongresu SAD-a pored ostalog je rekao u tački X. sledeće: „Narodima Austro-Ugarske kojima je mesto među narodima, želimo videti obezbeđeno i zajamčeno, dat će se najšira mogućnost za autonomni razvitak”. U kontekstu nove političke situacije,stanovništvo Vojvodine kao političke i teritorijalne jedinice u Ugarskoj, donelo je na Velikoj Narodnoj Skupštini Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Srema, Banata, Bačke i Baranje dve odluke. Navest ćemo iz Prve Odluke tačku 2. i deo tačke 4. koji glase:

„Priključujemo se Kraljevini Srbiji, koja svojim dosadanjim radom i razvitkom ujamčava slobodu, ravnopravnost, napredak u svakom pravcu ne samo nama, nego i svim neslovenaskim narodima, koji s nama zajedeno žive”. „Nesrpskim i neslovenskim narodima, koji ostaju u našim granicama, obezbeđuje se svako pravo, koji žele, da kao manjina očuvaju i razvijaju svoje narodno biće. A tako isto zahteva skupština ova, da se onim Srbima, Bunjevcima i Šokcima, koji i dalje ostaju izvan naših granica u drugim državama, obezbedi pravom zaštite manjine njihov narodni opstanak i razvitak, kao i pravo, da se ti Srbi od nove srpske države mogu slobodno, kulturno i ekonomski pomagati i u tom će se strogo držati načela uzajamnosti (reciprociteta).

Ovo važi naročito za Srbe u Budimskoj Eparhiji i za Bunjevce i Šokce izvan granica naše države, koji će ostati izvan okvira srpske zemlje, i kojima se ima obezbediti potrebni deo narodno-crkvenog imetka, odnosno prihoda dosadašnje Karlovačke Mitropolije”.

Ovaj dokument je za nas Bunjevce od izuzetnog značaja jer pored ostalog iz njega se nedvosmisleno vidi da je u tom istorijskom času međunarodna zajednica ravnopravno tretirala Bunjevce, Šokce i Hrvate. Nacionalna struktura poslanika Velike Narodne Skupštine bila je sledeća:
1. Srbi . . . . . . . . . . 578
2. Bunjevci . . . . . . 84
3. Slovaci . . . . . . . 62
4. Rusini . . . . . . . . 21
5. Šokci . . . . . . . . . 3
6. Hrvati . . . . . . . . 2
7. Nemci . . . . . . . . 6
8. Mađari . . . . . . . . 1

U periodu od nastanka Kraljevine SHS, a pogotovo od 1929. godine u Hrvatskoj, a uz pomoć Rimokatoličkog klera, vršena je ubrzana asimilacija Šokaca u Hrvate. U istom periodu objavljeno je preko četrdeset knjiga o poreklu i običajima Bunjevaca u kojima, u zavisnosti od toga gde su objavljene, u Zagrebu ili Beogradu, provejavaju dve teze:

1) Bunjevci su Hrvati koji su izgubili svest o matici.
2) Bunjevci su pokatoličeni Srbi.

Već tada je bilo jasno da za nas Bunjevce dolaze teška vremena.

Drugi svetski rat za nas Bunjevce je u prvo vreme značio povratak na staro. Mađarske vojne vlasti su dana 26. maja 1941. godine prihvatile popis stanovništva iz 1931. godine kao važeći. Prema tom popisu u Subotici je živelo 98.978 stanovnika.

Nabrojat ćemo samo najbrojnije narode:
1. Bunjevci …………….. 43.832
2. Mađari ………………. 38.335
3. Srbi …………………. 8.759
4. Jevreji ………………. 3.739
5. Nemci ………………. 1.965
6. Hrvati ………………. 880

Subotica je bila oslobođena 10. oktobra 1944. godine. Tada je, kao vojni komandant, došao general i narodni heroj Božidar Maslarić, rodom iz Osijeka. Na narodnom zboru 06. novembra 1944. godine, general Božidar Maslarić je u ime CK KPJ objavio sledeću odluku:… „Bunjevci se ubuduće imaju tretirati kao Hrvati, a na položaje će svi dolaziti na bazi nacionalnog ključa”… Istog dana, to isto je u popodnevnim časovima, ponovio i u Somboru. Subotica i Sombor bili su sedište dva sreza, koji su pokrivali teritoriju severne Bačke u kojima su živeli Bunjevci. U datom momentu, nismo znali, kakav se stvarni ishod takve odluke očekuje.

Danas je očigledno, da su manipulacije oko teritorija i naroda neprekidno tekle.

U odnosu na nas Bunjevce, ne važe nikakva pravila – ni sopstvene zemlje ni međunarodnog prava, samo zato što želimo da očuvamo svoj nacionalni identitet. Ovo iznosimo posmatrano iz ugla statusa Bunjevaca, u sadašnjoj SCG, odnosno bivšoj SFRJ i SRJ. To se, nesumnjivo, toliko jasno uočava u činjenicama svih događaja, jer su oni, po pravilu, usmereni ka beskrupuloznom i sistematskom oduzimanju svih uslova za normalan život i opstanak Bunjevaca. Genocid koji je učinio CK KPJ podržao je deo katoličkog klera, a danas ga umesto CK KPJ pokušava sprovesti DSHV i ostale institucije hrvatske nacionalne manjine uz aktivnu podršku Vlade Republike Hrvatske i političkih istomišljenika.

Posle skoro šezdeset godina od drugog svetskog rata, odnosno od stvaranja druge Jugoslavije, pokušat ćemo da otkrijemo, šta se uistinu zbivalo u državnom i političkom vrhu.

1. Proklamacija objavljena na zboru 06. Novembra 1944. godine od strane generala Božidara Maslarića, a u ime CK KPJ, „da se Bunjevci preimenuju u Hrvate”, kao i Naređenje GNOOV-a od 14. maja 1945. godine, bila je najobičnija farsa. To su bili prvi potezi, začeti još pre 1943. godine, ka razbijanju Jugoslavije i priprema za secesiju. Ona je imala niz faza, ali realizacija je nastupila 1991. godine.

2. Naime, kada su određivane granice, Hrvatska je mogla da traži krajeve koji nikad nisu bili u njenom sastavu, samo zato, što je prethodno „proglašeno” da je Somborski i Subotički srez nastanjen „većinskim hrvatskim življem”. Prema tome, pošto je CK KPJ ozvaničio, da su Bunjevci Hrvati, usledio je zahtev da se severna Bačka priključi Hrvatskoj, što je bila zamka da se dobije Baranja i ujedno stave van snage Odluke Velike narodne Skupštine o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji.

3. Za uspešnu realizaciju ovog „projekta” CK KPJ je posebnu pažnju posvetio budućim kadrovima. Za Sekretara Komiteta postavljen je kadar iz Slavonskog Broda. Kao „podobne” kadrove u novu vlast postavio je većinu bivših članova Hrvatske seljačke stranke, čiji je stav po pitanju Bunjevaca bio isti. Vrhunac je bio dolazak dva „partizanska oficira” u Suboticu, gde jedan dobija mesto u Komandi mesta, a drugi postaje sudija. Oni su do dolaska u Suboticu živeli i radili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao sudije, a onda kao domobrani pri kraju rata predali se partizanima. I ne samo to, u VIII. Vojvođansku brigadu mobilisani su samo Srbi i Bunjevci jugoslovenski orijentisani, pripadnici HSS su izostavljeni (570 Subotičana je na Dunavu kod Batine ostavilo svoje živote).

4. Trebalo je unapred stvoriti preduslove za buduću ekspanziju Hrvatske i pritom od Srbije odvojiti što veći deo Vojvodine i pripojiti Hrvatskoj. Međutim, za poteze koje je prvo povukao Božidar Maslarić, a zatim Hrvatska
strana, inicijativu je stvarno dao Josip Broz Tito („Autobiografska kazivanja” str. 12) iako je prethodno rekao da „stvaramo jednu snažnu nacionalnu državu” (str. 9).

5. Josip Broz Tito* govoreći na Osnivačkom kongresu KP Srbije, 8. maja 1945. godine, između ostalog i ovo kaže:
… „Uzmimo naprimjer, Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše narodnost Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike“…

Eto odgovora kako i kada je sa najvišeg vrha vlasti, odmah posle drugog svetskog rata, osuđen „srpski šovinizam” koji u Vojvodini ugrožava Hrvate i tera ih da budu Bunjevci.

Josip Broz Tito je jednim potezom izbrisao i iskorenio sa lica zemlje sve Bunjevce. Sproveo je, zbog zakulisanih interesa Hrvatske, to što ni tuđinski gospodari nisu mogli kroz vekove, da Bunjevce ni silom ne mogu da asimiliraju.

6. U kontekstu analize daljih događanja interesantna je izjava koju je dao Milovan Đilas 1993. godine u TV emisiji, a u vezi njegove uloge u „povlačenju granica između Srbije i Hrvatske” jer je samo polovično tačna. Takođe, druga njegova tvrdnja, da o tome nema u arhivama podataka, ne odgovara stvarnom stanju. Možda neka objašnjenja za naše današnje pojmove znači i Titovo pismo** Albancima upućeno 22. Septembra 1944. godine u ime CK KPJ (AP Kosovu i Metohiji) u kojem poziva albansko stanovništvo da se okrene protiv neprijatelja i stane uz partizansku borbu, iz kojeg bi zbog kasnijeg lakšeg razumevanja nekih podataka, mogli, koliko toliko izvući neke zaključke.

Naime u pismu je, između ostalog rečeno i ovo: … „da se jedino u zajedničkoj borbi sa ostalim narodima Jugoslavije, koji se isto tako bore protiv onog starog, može albanski narod na Kosovu i Metohiji spasiti od ponovnog porobljavanja od strane velikosrpske hegemonističke klike” … i dalje: … „Osnovna vaša zadaća na Kosovu i Metohiji jeste stvarati jedinstvo protiv okupatora i te petokolonaške velikosrpske klike, kao i protiv one beogradsko-barjaktarske feudalne klike, koja se tobože zalaže za veliku Albaniju, a u stvari služi okupatorima kao što je 20 godina služila veliko srpskim hegemonistima“…

Ovome još da dodamo deo iz pisma 28. Maja 1944. godine, koje je Milovan Đilas u ime CK KPJ uputio na OK KPJ za Kosovo i DUKAĐIN (Dedijer, str. 1065-1066), gde između ostalog kaže: …„nije trebalo menjati naziv Metohija u Dukađin”… …„Naziv Dukađin, može zadržati, ako narod, kako vi navodite, taj kraj zaista tako zove” …, …„morate voditi računa o tome da ne dođe do nesporazuma izmedju vas i albanskih drugova (u stvari je njegovo pismo odgovor Pavlu Joviševiću na pismo od 31. januara 1944. godine o osnivanju Oblasnog komiteta), zbog raznih razgraničenja i sl.” … (U delu pisma gde se daje uputstvo šta mogu i kako da se dalje organizuju pod tačkom c. stoji:) … „Albanci mogu nositi albansku zastavu ali s petokrakom zvezdom” …

Iz ovog kratkog teksta više je nego uočljiva osuda istih „veliko srpskih hegemonista koji ugrožavaju prava Hrvata u Vojvodini ”, a sada „porobljavaju Albanski narod” kao jedinih krivaca za sve što je loše na Kosovu i Metohiji.

Dalje se iz pisma Đilasa vidi da Albanci na poziv Tita, nisu prišli partizanima i on otvoreno upozorava na sukob razgraničenja. To znači, da ni u samom vrhu nije postojala jedinstvenost, ni toliko puta proklamovano „bratstvo i jedinstvo”.

7. Da pokušamo shvatiti jasnije reči: … „administrativnih granica na kojima se neće ratovati” … (Tito str. 12) i skrivenih planova, koji se potajno u kontinuitetu, na razne načine provlače za „cepanje Jugoslavije”, moramo se još vratiti na neke neobjašnjive događaje.

Tito kaže: … „Nedavno sam primio delegaciju (autobiografska kazivanja – str. 10) sa Kosova i Metohije – 14.aprila 1945. godine” – (Dedijer – II tom str. 1140-1141) i u razgovoru rekao: … „Mi stvaramo novu Jugoslaviju koja će biti drukčija za Šiptare Kosova i Metohije nego što je bila stara Jugoslavija” … dalje: … „Šiptarski će NAROD u novoj Jugoslaviji dobiti sve ono što narod čini narodom. … dalje: … „Narodi Kosova i Metohije imaju isto toliko interesa kao i svi ostali narodi Jugoslavije da se stvori velika i dobro izgrađenja zemlja, u kojoj ni jedan narod NEĆE TEŽITI ZA ODVAJANJEM svjestan da bismo mali i podijeljeni bili meta za tudje apetite. Narodi Kosova i Metohije treba da ostvare takvo bratstvo i jedinstvo, da će šiptarskom narodu biti svejedno da li se nalazi u granicama Albanije ili Jugoslavije” … i na kraju:

… „Sada kada albanski živalj prvi put u historiji sam odluč uje svojom sudbinom, on treba da učvrsti svoju narodnu vlast. Tamo gdje je živalj miješan treba dati učešća i pripadnicima ostalih naroda”… .

Vidljivo je, da je obećanje dato narodu, koji ima pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini, a ne nacionalnoj manjini. Titu je bilo poznato da velike sile od 1939-1940. godine međusobno lome koplja oko interesnih sfera, gde je centar naša zemlja i Balkan u celini, kao i na sporazum u Jalti velikih saveznika, gde su interesne sfere Jugoslaviju podelile 50 : 50% u odnosu na Zapad i Istok, pa je na tu okolnost skrenuo pažnju i Albancima, računajući da će se tako definitivno opredeliti njegovom ranijem pozivu i prići partizanima.

Samo od sebe se ovde nameće više pitanja. Nejasno je ko je tu narod, a ko nacionalna manjina. Kakve su ingerencije Srbije na Kosovu i Metohiji? ^ija je ovo oduvek bila teritorija? Kakve će se sada granice povlačiti? Gde, kada i kako je to odlučeno?! Jer, ovde se čak ne pominju ni „administrativne granice” kao u Titovom govoru 05. maja 1945. godine na pomenutom Kongresu Srbije. Ili je ovo drugo tačno (Kazivanja str. 5); … „Razni elementi, bivši pisari, bilježnici govore da su Tito i komunisti rascijepali Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će RATOVATI MEĐUSOBNO. Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako imaju SVOJU FEDERALNU JEDINICU onda mi nismo pocijepali Srbiju, nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako kao i Hrvate i Muslimane. Radi se samo o ADMINISTRATIVNOJ PODELI” . Nameću se pitanja, da li je sad federalna država u pitanju ili administrativna podela i kada smo dobili novi narod – Muslimane. Nigde nije rečeno kuda odoše dve autonomije ako „Srbija nije pocijepana”.

8. Da se malo osvrnemo na slikovitiji prikaz Đilasove izjave i na povlačenje „administrativnih granica”, kako on reče: „ između Srbije i Hrvatske”. Idemo redom na osnovu svojevremeno sačinjenih dokumenata.

ODLUKA DRUGOG ZASJEDANJA AVNOJ-a O FEDERATIVNOJ IZGRADNJI JUGOSLAVIJE*

Na osnovu prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima i u skladu sa istinskom voljom svih naroda Jugoslavije osvjedočenom u toku trogodišnje zajedničke narodnooslobodilačke borbe koja je skovala nerazdruživo bratstvo naroda Jugoslavije. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije donosi slijedeću
O D L U K U
1. Narodi Jugoslavije nikada nisu priznali i ne priznaju raskomadanje Jugoslavije od strane fašistickih imperijalista i dokazali su u zajedničkoj oružanoj borbi, svoju čvrstu volju da ostanu i dalje ujedinjeni u Jugoslaviji.
2. Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradit će se na federativnom principu, koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

__________________
* „Autobiografska kazivanja Josipa Broza Tita“, Drugi tom – Institut za savremenu istoriju, Beograd, Narodna knjiga – Prvo izdanje 1982.godina.
** Vladimir Dedijer: „Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita” – 2 – Rijeka – Zagreb 1978. godine (str. 1026-1030).

3. U skladu sa takvom federativnom izgradnjom Jugoslavije, koja se temelji na najpunijim demokratskim pravima, jest činjenica da već sada, u vrijeme narodnooslobodilačkog rata, osnovne organe vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodnooslobodilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline.
4. Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji obezbijedit će se sva nacionalna prava.
5. Ova odluka stupa odmah na snagu.
Dne, 29. novembra 1943. u Jajcu.

Iz prednje odluke uočljivo je sledeće:
8.01. Da se u Odluci navode samo NARODI: Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. (Nema Muslimana).
8.02. Da se navode kao federalne jedinice: Srbija, Hrvatska, Slovenija, CrnaGora, Makedonija i Bosna i Hercegovina gde će ovi narodi ravnopravno živeti.
8.03. Pod tačkom 3. Odluke se govori o federativnoj izgradnji Jugoslavije, ali se ne pominju federalne jedinice.
8.04. Nema ni reči u Odluci o granicama federativnih jedinica. Čak ni nagoveštaja nema. Normalno, jer ni nije postojala saglasnost, što se (na str. 12. jasno uočava, jer Tito na Kongresu Srbije kaže: … „Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati… hoću da granice budu one koje će spajati naše narode”.
8.05. Nema nikakvog pomena o pokrajinama, Vojvodini i Kosovu i Metohiji. Rešeno je tako na Visu 1944. godine (Dedijer, treći tom str. 168-172), ali je u Beogradu i Petrovcu bilo mnogo spora od Sandžaka do Dalmacije i Srba u Hrvatskoj. Kako će se taj spor završiti danas je tek delimično jasno.
8.06. U tač. 4 Odluke nisu imenovane nacionalne manjine koje su kasnije nazvane narodnostima za razliku od naroda.
8.07. Godina 1918. i kontinuitet kao i pominjanje Srba u Hrvatskoj, konstitutivnih naroda koji su stvorili prvu Jugoslaviju, iako u tač. 1. Odluke stoji da: „narodi žele da ostanu i dalje ujedinjeni u Jugoslaviji”, nema ni reči, niti se pominje Velika narodna skupština u Novom Sadu, gde su Srbi, Bunjevci i ostali narodi doneli istorijsku odluku o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji, a kasnije stvorili Kraljevinu SHS sa Hrvatima i Slovencima, kao i prvu Jugoslaviju.
9.00. Međutim, sva napred istaknuta pitanja, kako se to već vidi i pod tač. 7. ovog dokumenta, brzo stupaju na scenu i stvaraju probleme nerešene do današnjih dana. Jer, Albancima je rečeno da su narod i da će samostalno uređivati svoj položaj u JUGOSLAVIJI. To se događa i u Vojvodini prema onom što je već rečeno u tač. 3. do 5. o čemu, a to će se iz niže navedenih dokumenata jasno uočiti, je itekako bilo vrlo neugodnih poteza i činjenja, kada je došlo do utvrđivanja granica između FEDERALNIH JEDINICA koje su nominalno nosile ime običnih „administrativnih”, čak i „privremenih”.
Dokumenti o ulozi Milovana Đilasa i njegova izjava nisu u podudarnosti. Rekao je na TV da je GRANICA UTVRĐENA IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE i da o tome ni ne postoje arhivske evidencije.
A, evo šta ti dokumenti kazuju:
Iz dokumenta predsedništva AVNOJ-a se nedvosmisleno vidi, da je Milovan Đilas i još četiri člana, bio imenovan kao granična komisija Predsedništva AVNOJa, gde je on predsednik komisije i kao takav je dobio i posebnu punomoć 19. juna 1945. godine.
Drugo što je vidljivo, da je njihov zadatak da izrade predlog za UTVRĐIVANJE GRANICE IZMEĐU VOJVODINE I HRVATSKE, a ne onako kako je na TV, Đilas rekao, da je posle završenog posla utvrđena granica, između Srbije i Hrvatske. Postavlja se pitanje, u kakvoj ulozi se sada Vojvodina ovde javlja: da li kao autonomna pokrajina, o čemu, kako znamo, u odluci AVNOJ-a nema ni reči ili u ime Srbije u čijem je sastavu još od 1918. godine.
U daljem toku pisanih dokumenata i to:
1. Izveštaj komisije PREDSEDNIŠTVU ANTIFAŠISTIČKOG VIJEĆA NARODNOG OSLOBODJENJA JUGOSLAVIJE*
Komisija Predsedništva AVNOJ-a, određena za izradu predloga o privremenom razgraničenju između Hrvatske i Vojvodine, a imenovana sa vaše strane 19. Juna 1945. godine završila je svoj rad. Poslije obilaska terena, koji je u pitanju, razgovora i konferisanja na terenu sa lokalnim vlastima, predstavnicima političkih organizacija i predstavnicima nacionalnosti, komisija je došla do sledećih zaključaka:
1. Privremena granica između Vojvodine i Hrvatske treba da ide: od mađarske granice, rijekom Dunavom do međe između sela: Bačko Novo Selo i Bukin (bačkopalanački srez); odatle preko Dunava između atara sela: Opatovac – Mohovo, Lovas – Babska, Tovarnik – varoš – Šid, Podgrađe – Ilinci, Adaševci – Maša Vašica, Lipovac – Batrovci, Strošinci – Morović. Na taj bi način sela sadašnjeg šidskog sreza: Opatovac, Lovas, Tovarnik, Podgrađe, Adaševci, Lipovac, Strošinci (i Jame na) – zajedno sa svojim atarima – pripala Hrvatskoj, a sela Mohovo, Babska, varoš Šid, Ilinci, Mala Vašica, Batrovci, Morović – zajedno sa svojim atarima – Vojvodini. Samo se po sebi razumije da i sve teriorije zapadno, odnosno istočno od ovih sela treba da pripadnu Hrvatskoj, odnosno Vojvodini.
2. Ovo razgraničenje se može, po mišljenju komisije, smatrati samo privremenim, do rešenja kompetentnih
_____________________
* (AJ. Fonda CK SKJ, III/5.)
____________________
** (Branko Petranović, Ljiljana Marković: Zapisnlci AVNOJ-a 1 Privremene FNRJ 1943-1945, Memorijalni centar »Josip Broz Tito«, Bgd 1991. str. 58.)

između federalnih jedinica. Sada je ono, u svakom slučaju, potrebno radi olakšanja političke situacije na tom prostoru, obezbeđenja lakšeg funkcionisanja vlasti i bržeg i povoljnijeg razvitka ekonomskog života.
OBRAZLOŽENJE
1. Sporne teritorije između Hrvatske i Vojvodine jesu:
a) srezovi: Subotica, Sombor, Apatin, Odžaci, severno i severo-istočno od reke Dunava (Bačka);
b) srezovi: Batina, Darda, u slivu između rijeka Drava i Dunav (Baranja);
c) srezovi: Vukovar, Šid i Ilok – jugo-zapadno i južno od reke Dunav (Srem).
2. Što se tiče teritorije pod a), komisija je došla do sledećih zaključaka:
Srez Subotica naseljen je u ogromnoj većini Hrvatima. Srez Sombor od slovenskih manjina ima relativnu (neznatnu) većinu Srba i to raspoređenu, tako – da Srbi imaju većinu u gradu Somboru, a Hrvati na selima. Relativnu većinu od svih nacionalnosti danas imaju Mađari, a ranije su imali Njemci. U apatinskom srezu relativnu većinu od slovenskog življa imaju Hrvati, a u čitavom srezu od svih nacionalnosti danas Mađari, a ranije Njemci. U srezu Odžaci relativnu većinu imaju Slovaci, zatim Srbi, a u čitavom srezu od svih nacionalnosti Mađari, a ranije Njemci.
Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticon pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja, kako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila cjelovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar, pretvorila bi u periferijski grad, čije komunikacije i čitav privredni život struje na jug, a ne na zapad. Uključenje svih pomenutih srezova u Hrvatsku ne dolazi u obzir iz prostog razloga, što u nekim od tih srezova Srbi imaju relativnu (od slovenskog življa) većinu. Zato je komisija smatrala da čitava ova teriorija treba da ostane Vojvodini. Razumije se, ako bi se ova teritorija proširila na sjever preko stare jugoslovensko – mađarske granice i uključila u sebe i Hrvate u prostoru Baje, koji se sada nalaze u Mađarskoj pitanje bi se moralo ponovo uzeti u pretres. Prema tome je pitanje razgraničenja na tom prostoru, sem ostalog, usko povezano, sa pitanjem definitivnog utvrđivanja granica Jugoslavije na mirovnim i drugim konferencijama.
3. Što se tiče teritorije pod b), komisija je došla do sledećih zaključaka:
Srezovi Batina i Darda, uzeti zajedno, imaju, od slovenskih manjina, relativnu većinu Hrvata. Oba ova sreza, ekonomski i privredno, naginju ka zapadu. Prema tome i ekonomski i nacionalni razlozi, zahtevaju da oba ova sreza uđu u sastav federalne Hrvatske i iziđu iz Vojvodine, u kojoj se sada nalaze.
4. Što se tiče teritorije pod c), komisija je došla do sledećih zaključaka:
Ranija teritorija vukovarskog sreza, od slovenskog stanovništva, imala je u sebi većinu Srba. U toku rata, sa razvikom samog ustanka, ovaj srez je razdvojen u dva dijela i to tako, da je sjeverni dio, neposredno na sever i zapad od Vukovara, zajedno sa selima Bogdanovci, Marinci, Petrovci, Cerić i fabričkim naseljima i selom Borovo pripao Hrvatskoj: južni deo sreza, zajedno sa selima iz vinkovačkog sreza – Mirkovci, Novi Jankovci, Slakovci, Orolik, Komletinci, Nijemci, Dolje, Novo Selo, Podgrađe, pripao je Vojvodini. Karakteristično je da danas postoje dva vukovarska sreza (kotara) – jedan (sjeverni dio) u Hrvatskoj a drugi (južni dio) u Vojvodini, od kojih je onaj u Hrvatskoj sa relativnom većinom Srba, a onaj u Vojvodini sa relativnom većinom Hrvata. Važno je istaći da je predratni vukovarskl srez, očevidno, jedna veštačka tvorevina, namjerno načinjena, da bi se dobila relativna većina Srba, ne vodeći računa ni o nacionalnim, ni privrednim, ni geografskim uslovima. Ako se pogleda čitav prostor od Vinkovaca i Vukovara do Šida, onda on pretstavlja jedan pojas hrvatskog stanovnišva, sa relativno malim brojem Srba, tako da je sjeverni dio vukovarskog sreza (današnji vukovarski kotar u osiječkom okrugu) izolovana srpska oaza u Hrvatskoj. Zato je komisija smatrala, da na ovom prostoru i granica treba da bude istočno od pomenutog hrvatskog pojasa, tj. Između Šida i Vukovara, selima koja su već pomenuta.
Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i dr. ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini. Srez inače, uzet u cjelini, ima relativnu većinu Srba. Ilok je grad i pristanište na Dunavu i njegovo pripojenje Hrvatskoj zasada bi, zbog daljine administrativnih veza, otežalo njegov razvitak. Poslije sređivanja vlasti, s jedne i s druge srane granice, koju predlaže komisija, moglo bi se postaviti pitanje priključenja Hrvatskoj zapadnih sela iz iločkog sreza, kao i grada Iloka. Sada bi to moglo izazvati izvjesne teškoće, to utoliko pre što prilike tamo nisu sređene. Uzimajući u obzir sve te razloge, a naročito ekonomske, komisija smatra, da kao privremen rešenje treba uzeti da iločki srez u svom sadašnjem sastavu, koji odgovara predratnom, ostane u sastavu Vojvodine.
Ovaj izvještaj rađen je u dva primjerka, s tim da se jedan dostavlja Predsedništvu AVNOJ-a, a drugi nalazi na čuvanju kod predsednika komisija.

KOMISIJA PREDSEDNIŠTVA AVNOJ-a ZA RAZGRANIČENJE IZMEĐU HRVATSKE I VOJVODINE
Pretsjednik
Članovi
U Beogradu 1. juli 1945. god.
Arhiv Memorijalnog centra „Josip Broz Tito”, II-5-b/66..

…u svom uvodu piše „da je ona određena za izradu predloga o PRIVREMENOM razgraničavanju izmedju Hrvatske i Vojvodine”… što nije tačno, jer u Odluci o imenovanju komisije je jasno rečeno da „izrade predlog za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske”. Dakle, zar nije čudno, kad je u pitanju tako važna radnja kao „utvrđivanje” granica postupak potpuno divergentan i po svojoj težini i po značaju, a pogotovo, jer je zadatak sasvim fiksno utvrđen, a komisija sama sebe prekvalifikuje u samovoljnom drugom pravcu delovanja – da je ona PRIVREMENA! Iz daljeg izveštaja, koje je predato 01. jula 1945. godine Predsedništvu AVNOJ-a, može se zaključiti, da je tačno rekao M. Đilas da se Hrvati ne uvlače u Suboticu i neka ona ostane u Vojvodini, a za uzvrat dobijaju Baranju. Ali je netačno, što je rekao da je utvrdena granica izmedju SRBIJE i HRVATSKE, iako smo danas svedoci da je to ISTINA, jer je komisija predložila PRIVREMENU granicu između Hrvatske i Vojvodine, dajući pri tome detaljno obrazloženje spornih teritorija.
Karakteristično je, međutim, da Politbiro CK KPJ:

SEDNICA POLITBIROA CENTRALNOG KOMITETA KOMUNISTIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE*
26. jun 1945.godine
Prisutni:
Tito (Josip Broz), Bevc (Edvard Kardelj), Marko
(Aleksandar Ranković), Đido (Milovan Đilas), Crni (Sreten
@ujović), Moša (Pijade), Andrija (Hebrang), Tempo
(Svetozar Vukmanović), Mihailo (Blagoje Nešković), Miha
(Marinko) i Krsto (Popivoda).
Dnevni red:
1. Izveštaj Đidin po pitanju razgraničenja Hrvatske i Vojvodine
2. Izveštaj Titov
3. Izveštaj Tempov
4. Razno
I. Odobrava se izveštaj druga Đida i predlog Komisije da se izvrši privremeno razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine.
II. Prihvata se predlog druga Marka da se projekat o organizacionim pitanjima pretrese u komisiji, koju čine: Bevc, Marko, Đido, Cmi i Andrija, i da dođu na sednicu CK s predlogom za sve komisije CK.
III. Primljen je izveštaj druga Tita o konkretnoj političkoj situaciji i predlog odluke o amnestiji, ukidanju suda nacionalne časti Srbije, Makedonije, Crne Gore i za Vojvodinu. Povesti odlučnu borbu protiv grešaka na terenu.
IV. Naloženo je drugu Tempu da izradi definitivan projekat organizacije političkih odeljenja odozgo do dole.
Raspravljajući „Izveštaj” Đidin (Milovan Đilas) po pitanju razgraničenja Hrvatske i Vojvodine, odobrava „da se izvrši PRIVREMENO RAZGRANIČENJE IZMEĐU HRVATSKE I VOJVODINE”. Ni tu se Srbija ne pominje!
Ali, pada u oči, da je izveštaj komisije bio prvo na CK-u razmatran i odobren, pa tek onda upućen Predsedništvu AVNOJ-a, što samo potvrđuje činjenicu, gde su se sve odluke donosile, a gde sprovodile. Jer, u pismu Predsedništva:
„PREDSEDNIŠTVO AVNOJ”**
Broj 1695/45
PREDSEDNIŠTVU MINISTARSKOG SAVETA D.F.J.
Beograd
Čast nam je dostaviti Vam izveštaj koji je ovom Predsedništvu uputila Komisija za privremeno razgraničenje između Vojvodine i Hrvatske.
Smatramo da je stvar predsedništva Vlade da li će prihvatiti rešenje koje je Komisija predložila, a isto tako i da odluči na koji bi se način prihvaćeno privremeno rešenje ovog pitanja sprovelo na terenu.
Beograd, 10. jula 1945. god.
Sekretar Pretsednik AVNOJ-a
M.Perunić dr I. Ribar
10. juna 1945. upućuje se ovaj Izveštaj komisije Predsedništvu Ministarskog saveta DFJ (Vladi) da on odluči o prihvatanju PRIVREMENOG razgraničenja između Hrvatske i Vojvodine i da odluči kako će se to sprovesti. Gledano iz današnje perspektive, a u svetlu preživljenih događaja, jasno nam se prepliću veoma duboke razlike od početka u pogledu kako će i ko i šta dobiti u jednom odsudnom trenutku konačne deobe Jugoslavije.
Donetom Odlukom o proglašenju Ustava, zajedno sa tekstom Ustava SFRJ, objavljenom u „Službenom listu SFRJ”, br. 9 od 21. februara 1974. godine, definitivno su učvršćene od „privremenih granica” neprikosnovene države sa pravom „na samoopredeljenje do otcepljenja”.
Tu već imamo i odgovor, zašto su se povlačile granice između Hrvatske i Vojvodine, a ne između Srbije i Hrvatske jer, odjednom umesto šest, postavljamo osam FEDERALNIH JEDINICA sa sopstvenim državničkim atributima. I sad je, nedvosmislena, suprotnost izbila na površinu potpuno razgolićeno u odnosu na ono što je Tito negirao u tač. 9. pri kraju – o cepanju Srbije. To je bila poslednja zvanična potvrda vrha SFRJ da sa planovima o konačnom razlazu stigne do kraja.

Godina 1991. je pokazala pravu istinu o razlozima utvrđivanja spornih PRIVREMENIH granica, koje su, najednom čak i u međudržavnim razmerama postale čvrste, trajne i nepovredive granice među bivšim republikama.

Ratna katastrofa koja je usledila neminovni je nastavak započetog projekta koji je doneo nesagledive posledice, a za koje je nažalost, svi smo svedoci, okrivljena prvenstveno Srbija.

Za nas Bunjevce od izuzetnog je značaja 1991. godina.
Te godine, 24. marta, reosnovali smo „Bunjevačko Šokačku stranku”, koja je osim stranačkog rada bila inicijator osnivanja sledećih institucija koje neguju kulturnu baštinu Bunjevaca:

1. Bunjevački kulturni centar Subotica (Registrovan 1992. godine)
2. Bunjevački kulturni centar Tavankut (Registrovan 1994. godine)
3. Bunjevačka matica (Registrovana 1995. godine)
4. Bunjevački kulturni centar Bajmok (Registrovan 2005. godine)

Danas, pored već nabrojanih institucija, rade i sledeće:

5. KUD „Bunjevka” – Subotica (Registrovano 1996. godine)
6. KUD „Lemeš” – Svetozar Miletić (Registrovano 2000. godine)
7. „Bunjevačko kolo” – Sombor (Registrovano 2000. godine)
8. KUD – Čonoplja – (Registrovano 2002. godine)

Pored svih naših institucija, koje neguju kulturnu baštinu Bunjevaca, tragedija je da od 1991. godine pa do današnjih dana, kompletna kulturna baština Bunjevaca u našoj matičnoj zemlji i inostranstvu, predstavljana je kao deo kulturne baštine Hrvata.

Godine 2003. formirali smo Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine i promenili naziv stranke u „Bunjevačka stranku”. Smatrali smo da su se stekli uslovi da lakše ostvarimo svoja prava kroz legalne institucije države u oblastima kulture, obrazovanja, informisanja i službene upotrebe jezika.

Od strane hrvatske nacionalne manjine i dela katoličkog klera iz Subotice, a uz podršku Republike Hrvatske i njihovih političkih istomišljenika, nastavljeno je kršenje ljudskih i manjinskih prava nas Bunjevaca. Ukazujući na svu složenost situacije obratili smo se 14. jula 2004. Godine Skupštini Republike Srbije, Odboru za međunacionalne odnose, predsedniku Esadu Džudževiću. Do današnjeg dana nismo dobili nikakav odgovor. Istog dana obratili smo se Skupštini AP Vojvodine, Odboru za međunacionalne odnose da pripremi deklaraciju, politički akt i ponudi ga na usvajanje Skupštini AP Vojvodine kojom se stavlja van snage Odluka GNOOV-a od 14. Maja 1945. godine. Izostala je politička volja i naš zahtev je odbačen.

O inicijativi koju smo pokrenuli i preprekama na koje smo naišli u APV obavestili smo 09. oktobra 2004. Godine Vladu Republike Srbije, Ministarstvo pravde, Ministra Zorana Stojkovića. U više navrata, na probleme na koje nailazimo obavestili smo Savet Ministara SCG, Ministra za ljudska i manjinska prava, Rasima Ljajića čija je reakcija izostala.

Ministar Rasim Ljajić dao je intervju „Nedeljnom Vjesniku” koja je objavljena 25. januara 2004. godine, na strani 13, pod naslovom „BUNJEVCI SU HRVATI I NEMA RAZLOGA DA SE ZBOG NJIH STVARA SPOR SA HRVATSKOM”. U tekstu je Ministar Rasim izjavio sledeće: „Kao pojedinac, mislim da su Bunjevci Hrvati i moj stav kao političara je da nema razloga da se zbog Bunjevaca stvara spor sa Hrvatskom. Ali ne mogu poreći činjenicu da je Bunjevaca također sada više nego što ih je bilo pa oni zameraju da ih se ne uvažava kao hrvatske stranke. Također, Bunjevci su na parlamentarnim izborima podržali Demokratsku stranku Srbije Vojislava Koštunice. Jasno je kako je ranije postojala namjera da se atomizira jedan etnički korpus kako bi se lakše asimilirao. Ali sada to nije slučaj i ne bih ni pod koju cijenu pristao na tako nešto. Međutim, ne treba bježati ni od činjenice da kod mnogih pojedinaca postoji problem identiteta”.

Da li treba veća potvrda činjenica koje smo do sada izneli?

Mi, Bunjevci, zahtevamo od nadležnih organa Republike Srbije da preduzmu sve zakonom predviđene mere, u skladu sa svojim nadležnostima, da se zaustave dalji napadi na nas Bunjevce. Jezik sa elementima nacionalne kulture je strateško pitanje za nas Bunjevce i to je granica preko koje nećemo preći jer „naša dica imaju pravo da se nazivaju imenom svojih pradidova”.

Pozivamo sve parlamentarne stranke u Republici Srbiji da se izjasne povodom kontinuiteta politike Josipa Broza Tita i CK KPJ prema nama Bunjevcima, jer smatramo da to nije samo naš problem već i problem Republike Srbije.

U Subotici, 15. aprila 2005. godine
Predsednik Bunjevačke stranke
Darko Babić

Ignacije Parčetić – REVOLUCIONARNO UKIDANJE ŠOKACA I BUNJEVACA

(1)
Bunjevci nisu ostvarili matičnu državu, u kojoj bi pridstavljali većinsku naciju, već su se stvaranjom novi nacionalni država posli bratoubilačkog rata, posli života u Jugoslaviji našli ko i toliko puti prija tog u više država, izmed više nacionalizama, prinuđeni da manevrišu svojim egom i pokušajima asimilacije. Sporovi o posebnoj etničkoj pripadnosti Bunjevaca prisutni su u poslidnji stotinu i pedeset godina. Nacionalne države i tom odgovarajući nacionalizmi, produkt su okolnosti koje je stvorila „nacija i država, ruku pod ruku”. Još u XIX viku u francuskoj buržoaskoj revoluciji nacija je definisana ko politička zajednica građana, al ne u etničkom smislu. Nacija je i američka, a narodi koji tu naciju sa sopstvenom samosvišću čine, su skroz različiti. Kod nas postoji široko rasprostranjeno brkanje pojmova narod i nacija. U zapadnom i razvijenom svitu, na koji se pozivamo u maštanju o budućnosti postojali su, a i sad postoje mnogi narodi za koje saznajemo tek kad odemo tamo, jel taj svit s naše pendžere izgleda potpuno homogen iako etnički složen.

Sićanje i zavit pridaka

Zahtiv političke lojalnosti koji se podrazumiva od građana, čini vezu s većinskom nacijom doziranom, jel su etničke manjine sumnjive ko potencijalno nelojalne. U projektima „nacionalizacije” u državama koje su išle principom stvaranja od različitih etniciteta, opšteg zajedničkog nacionalnog identiteta, dikoje su etničke grupe imale razvijenu samosvist, uglavnom ko sićanje i zavit pridaka, ko mi Bunjevci. „Modernizacija” mali u cigurnije veće nacionalne odrednice, koštala je mnoge nestanka. Nestanka u smislu pristanka upotribe jezika, izučavanja svačije, sa mo ne istorije oni čije gene nose. Svođenje na folklorno, na štetu istorijskog, stvaralo je uvik osićaj nebitnosti, marginalnosti. Manje od jedne desetine država na svitu ima stvarno homogenu etničku strukturu, a s jezicima je situacija još složenija, od oko 5.000 jezika, par desetina se svake godine ugasi zauvik. Iako se u međunarodnoj, pa i našoj balkanskoj sadašnjosti na prava manjina često poziva, pogotovo u bilateralnim razgovorima susidni zemalja, položaj manjina leluja izmed prava na različitost i nastojanja domicilne države da minimizira te zahtive.

Začetak u radovima Ivana Antunovića

Noviji pristup ovom fenomenu ističe istoričnost, iđe principima subjektivnosti, kontekstualnosti. Utemeljen je na kulturi i istoriji grupe, al nije njezim izraz, već podrazumiva simbolička zajednica koja viruje u svoje posebno i zajedničko poriklo, na tom zasnovanu posebnu kulturu. Ovo su principi koji mogu dovest u pitanje i istorodnost već zaokruženi veći nacija, u kojima poznavaoci nacionalne istorije mogu identifikovat analitički radove, koji su svojevrimeno sebe doživljavali ko na višem stepenu organizovane jasno izdefinisane zajednice, brez ikake pridstave da će se kroz koji vik zvat zajedničkim imenom, s u to vrime, dosta različitima.

Etnički identitet Bunjevaca u savrimenom smislu, svoje začetke ima u radovima, prija svega, katoličkog svećenika Ivana Antunovića, kasnijeg naslovnog biskupa, koji je svoje kapitalno dilo „Razprava o podunavskih i potiskih Bunjevacih i Šokacih”, objavio materijalno podržan od gosp. Ostojića. Pokrenio je 1870. godine „Bunjevačke i šokačke novine”, koje su se zvale upravo onako kako med navodnicima stoji i nikako drugčije. Pa zar je biskup za osudu, možel kogod kazat da je bio zaveden, neobavišten jel nagovoren? Kako o njegovom radu imamo i usmeno i pismeno konsenzus da je on naš najveći priporoditelj? Zar to nije već potvrđeno i na naučnim skupovima, organizovanim upravo na temu Antunovićevog rada. Kasniji nazivi lista – „Bunjevačka i šokačka Vila” samo su divanili o kontinuitetu njegovi stavova. Divani to i o našem zajedničkom imenitelju. I Bunjevcima i Bunjevcima – Hrvatima i Hrvatima – Bunjevcima zajednički je imenitelj – Bunjevci. Ni jedna druga rič ove tri grupe genetski i rodbinski potpuno istog naroda ne veže u cilinu, iz koje su elementarni dio.

„Mene je prava
Bunjevka rodila”

Sve je to lipo, al ćemo mi za svakog znat pitat – a od koji je…. To nas zdravo baš ne zanima kad zajedničkog imenitelja u samospoznaji i samodefiniciji nema. Uvik razlikujemo rođenu sestru od dalje rodbine, strička i brata od komšije i prijatelja. U nedostatku istorijski repera, prostorni odrednica, često se pokrećemo za bukačima, virujuć u njev sašiven kostim. Naše ruvo možemo vidit samo ako se okrenemo unatrag, oko sebe, ono je tako kako su ga dida i majka naši nosili, pa tako didin dida i majkina majka, svi što su rađali dicu našeg prizimena, brez koji nas i naše dice ne bi bilo ovaki kaki smo, već drugačiji jel nikaki.

Biskup Antunović je svoj program izrazio i ričima: „Mene je prava Bunjevka (velikim slovima) rodila, i zato donle neću da umijem dok se ne osvidočim, da i vi ostali drugog svog naroda sinovi…. ženski bol ne osićate kad gledate, a gdi su oni naši rođaci… u neznanstvu ginu, brojem i imenom se gube, jel ne imadu, ko bi njim knjige znanstva sadašnjeg svita otvorio i udilio… Bio je to i njegov akcent nafine i grubijanske oblike madžarizacije. Složenosti svakako doprinosi i med nama jako izražena i stara ideja slavinstva i jugoslovenstva. Za virovat je da smo mi Bunjevci, platili ovu ideju poslidnjim dukatima.

Istorijski prikid s prošlošću

Prisudni rez, za ne virovat je da je to čuvano ko vojna tajna do nedavno, alatom u svakoj ruki zasikli su komunisti prid sam kraj Drugog svitskog rata. Zbog take trgovine je važno bilo akt o pripravki postojeći evidencija o Bunjevcima i Šokcima za izdat dan prija potpisivanja kapitulacije Nimačke na tlu Jugoslavije ostaje da se utvrdi, ako o tom postoji pismeni trag. Al dokumente o samom naređivanju sad već imamo za četri grada u našoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Vojvodini. Sprovođenje u život ovog „administrativnog” genocida, kako ga je nazvo autor teksta pravnik Karlo Dujmović u „Somborskim novinama” od 7. 9. 2001. godine, oštro je med prvima ovo kritikovo javno. U zaključku teksta autor podvlači: Posle više od pola veka Bunjevci u svojoj otadžbini Srbiji i Jugoslaviji izjašnjavaju se kao narod. Zakon o popisu (Sl. list SRJ br. 74/99) tačka 11. Nacionalna pripadnost, šifra 10 Bunjevac”. Prvi put prid svitom dokument o tom sakaćenju arhivske građe i koletivne svisti, pokazo je somborski advokat ondašnji pridsidnik somborskog „Bunjevačkog kola” Đuro Bošnjak 23. 3. 2003. godine, na elektorskoj skupštini za izbor Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine, di je ko najstariji pridsidavo sidnicom. Dokument izdat od SANOO-a sreza Bačka Palanka je godinu dana prija dobio od pokojnog upravnika somborskog arhiva Radeta Šumonje. Radosno je na skupštini kazo: „Gospodo, ovo od danas više ne važi!”, znajuć naravno, ko iskusni advokat, da sotim (samim osnivanjom Nacionalnog savita), još nije ukinuta latentna snaga ovog naređenja. Ubrzo je pridsidnik Nacionalnog savita Nikola Babić zatražio od Nevenke Bašič Palković da krene tragom bačkopalanačkog dokumenta. Iskusnom bibliotekaru nije bio veliki problem da ove dokumente nađe u subotičkom arhivu. U knjigi „Okružni Narodno oslobodilački odbor u Subotici” svitlost dana čekali su dokumenti GNOOV-a iz Novog Sada (bio u prošlom broju na naslovnoj strani), na kojem se vidi njezinim rukopisom upisana signatura nađeni dokumenata, na kopiji, zatim subotičko naređenje i martonoški odgovor na naređenje iz Sente.
Ubrzo, u novembru iste godine, novinar Nada Haminc donosi tekst „Predsednik Bunjevačkog nacionalnog saveta Nikola Babić obavestio je juče novinare da su otkrili dokument o zabrani postojanja bunjevačke i šokačke nacije, iz 1945. godine, za koji do sada nisu bili uvereni da postoji.” Objavljen je i mali faksimil ovog dokumenta u veličini 7 x 6 cm, pa je tako osto nečitljiv.
Iste godine 1. decembra BNS je zatražio od Skupštine Vojvodine da ista poništi ovaj dokument i ispravi ovu nepravdu. Osim gosp. Đukića i gosp. Čanka obavistili su i gosp. Mauricija Masarija iz OEBS-a, od kojeg su dobili podršku za rišavanje ovog problema Odgovor Skupštine Vojvodine, po ričima advokata Đure Bošnjaka je bio da ne mož derogirat policijske dokumente, već samo zakone. S obzirom da je GNOV (Glavni narodno oslobodilački odbor Vojvodine) 14. 5. 1945. godine bio glavni organ narodno oslobodilačke vlasti u Vojvodini, jasno je da pravni kontinuitet postoji, pa tako i ovo avetinjsko pitanje, brez obzira što je formalno akt izdalo odiljenje za unutrašnje poslove tog istog GNOV-a. I to u formi naređenja, sotim da je izbignuto da se dokumentu da zvaničan oblik, te se ne stoji ni da je naređenje ni odluka ni štogod drugo. U praksi, međutim, imalo je snagu uredbe, pogotovo ako uzmemo u obzir kako je sve ovo inicirano. Priminjivali su ga svi organi vlasti decenijama, s revnošću kaka se nije priminjivala ni za što je zdravo većma tribalo pazit, a pošto se priminjivala i na izborima na svim nivoima, sprovodilo se vrlo svisno i od najviši vlasti.

Srbija – matična država

U broju 8 „Bunjevački novina” od 23. decembra 2003. godine, onda još u izdanju Bunjevačke matice, di je privrimeno bio smišten i Nacionalni savit, Nikola Babić kaže: „Položaj manjina u državi je regulisao zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina SRJ, pa je nakon formiranja Državne zajednice Srbija i Crna Gora, bilo nejasno ko sada preuzima te obaveze. Dilema je razrešena na sastanku predstavnika manjina sa Nenadom Čankom, predsednikom Skupštine Vojvodine, koji nam je saopštio da ove nadležnosti, omnibus zakonom preuzima Pokrajina… Nakon toga smo bili primljeni kod predsednika Izvršnog veća Đorđa Đukića koji je saslušao sve naše probleme… Ovom prilikom sam Đukiću predočio kopiju Uredbe iz 1945. godine… Istovremeno sam zahtevao da se ova istorijska nepravda otkloni.” Pored pokrajinski organa, kaže se dalje u tekstu, primio ih je i ministar za ljudska i prava manjina Rasim Ljajić, o čem je Babić kazo: „Pored već navedenih problema sa kojima se susreće bunjevačka zajednica, ministra Ljajića sam upoznao sa činjenicom da sve manjinske zajednice imaju matičnu zemlju od koje dobijaju materijalnu, tehničku, pa i kadrovsku pomoć, da je Bunjevcima matična država nekada bila Jugoslavija, a sada Srbija. Kako ostale manjinske zajednice imaju podršku matične zemlje, a Bunjevci ne, teško je govoriti o ravnospravnosti.” Pored teksta objavljen je sada po drugi put faksimil novosadskog osnovnog dokumenta u dovoljnoj veličini da se s lakoćom mož pročitat sadržaj naređenja.

Dekret – spomenik nedemokratičnosti

Iz današnje perspektive ovi dokumenti su velika sramota i spomenik nedemokratičnosti revolucionarne komunističke prošle vlasti i svi oni aparatčika koji su sve tako marno sprovodili. Taj rad na, vrimenom se pokazalo, anacionalizaciji Bunjevaca i Šokaca, učinio je da se stvori slika da su samo oni imali ogromnu negativnu stopu priraštaja, dok je baš tu na račun nas rasto broj Jugoslovena. Subotičko naređenje je izdato dva dana posli pokrajinskog, daklem posli potpisivanja kapitulacije 16. 5. 1945. godine pod brojom 58697/1945. Po sadržini je isti s ostalima, odnosno sadržaj je isti ko iz osnovnog novosadskog dokumenta od 14. 5. 1945.
Interesantno je da se u dilu teksta: „Događa se, da se mnogi Hrvati uvode kao bunjevci i šokci u rubrike gde se označava narodnost…” za razliku od druga tri pronađena rič Bunjevci i Šokci piše se malim slovima, a samo Hrvati velikim. To je cigurno zato što baš u Subotici, u to vrime baš Bunjevci čine veliku većinu, a Subotica sotim Bunjevcima u većini, figurira ko jedan od najveći i najrazvijeniji gradova prithodne kraljevine Jugoslavije. Slideći po datumu nastavka, med onima koje imamo je dokument Sreskog narodno oslobodilačkog odbora, sreza Bačko Palanačkog – odeljak za unutrašnje poslove – Sekcija za unutrašnje poslove 1-6 i sve vojne stanice 1-6, izdalo je ovaj dokument pod brojom 1968/1945. dana 18. 5. 1945. Kako su se u to vrime dokumenti kucali na mehaničkoj pisaćoj mašini, na vrlo tankom papiru da bi se mogo postignit određen broj kopija, pa su se oni dosta providili, na poleđini je s druge strane vidljiv pečat o zaprimanju – Plavna 20. 5. 1945. pod brojom protokola 1039, a bio je usmiren očigledno na Šokce. Interesantno je iz današnje perspektive za Šokce spominit slideće pismo Ignjacija Brlića iz Broda -Vuku Karadžiću s kraja 1834. godine u kojem, izmed ostalog, kaže: „Ove zime tj. mesecu martu malo ne biaše okreši u Bosni, – kerštenici Šokci” i Vasi su se protiva Trcima podigli, ali nepromotrivši da još nije određeno i ugovoreno vreme došlo – moradoše se treći dan umiriti, – pop Jovica bio je vođa … (Mushin Rizović „Između Vuka i Gaja”, Oslobođenje, Sarajevo 1989.). „Neven” od 30. 4. 1938. kaže – „HSS koja je osnovana prije 13 godina u Subotici sa ciljem da razbije ideološko jedinstvo vojvođanskih Bunjevaca i Šokaca, koje je do sada postojalo, počela je ponovo živahniju akciju.” Više putova iz ovih citata vode, triba di koji od mogući rekonstruisat, pa probrat iz današnje realnosti života Šokaca, približit se mogućem zaključku brez nervoze opriornosti.

Poslidnji dokumenat pronašo sam nuz stručnu pomoć Isidore Jež, arhiviste u somborskom arhivu 10. 6. 2007. (Istoriski arhiv Sombor – fond 530). Dokument broj 1178/45 koji Okružni odbor Sombor dostavlja (GNOO-u Apatin, izdat je istog dana ko i subotički, a zaprimljen pod brojom 2390/45 dana 26. 5. 1945. Gospođa Jež je na njeg naišla krajom 2005. godine u toku redovne obnove fonda „Sreski narodnooslobodilački odbor Apatin 1945 – 1946”. i pokazala pokojnom direktoru Šumonji, al je ne poznajuć našu, ipak bunjevačku neslogu, dat na uvid somborskoj gospođi M.Č. koja je tu vist vridno čuvala od javnosti. Spomenutim dokumentima je ko i u ostalima, skoro uvik iste sadržine, naređeno doslovno slideće:

– Događa se. da se mnogi Hrvati uvode kao Bunjevci i Šokci u rubrike gde se označava narodnost, a ne kao Hrvati npr.: u legitimacije, razne evidencije i spiskove, i to biva često po njihovim izričitim zahtevu ili volji i nahođenju dotičnog činovnika.
Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.
U raznim okruzima i mestima, gde su oni dosada uvedeni kao Šokci i Bunjevci, ima se to ispraviti i označiti kao Hrvati naročito u legitimacijama, biračkim spiskovima, putnim objavama i raznim drugim spiskovima po narodnosti. Ubuduće se imaju unositi samo isključuju kao Hrvati. Sve do sada izdate legitimacije i isprave, gde su označeni kao Bunjevci i Šokci imaju se uništiti i nove izdati, izdavanje novih legitimacija nesme se ponovo naplaćivati od stranka. Stavlja vam se u dužnost da o ovome odmah izvestite sve gradske i sreske odbore a preko ovih i mesne, da to što pre bezuvetno sprovedu, a vi da se starate, da se ovo svakako izvrši i da o učinjenom izvestite.
Gornje vam se dostavlja do znanja i vršenja radi s tim da u roku od 10 dana o učinjenom podnesete izveštaj /bez požurivanja/ ovom Odboru.
Rok 10 dana.
SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU!

(2)
Sve je bilo vrlo hitno i važno. O izvršenom, mora se u ostavljenom roku od 10 dana dostavit pismeni izvištaj. Jedan od ti je i izvištaj Narodno oslobodilačkog odbora Martonoš pod brojom 1974/1945 od 7.06.1945. upućen SNOO-u Senta. U njemu se kaže:
-Na Vas broj 3072/1945. izvestavate se da su bunjevacke i sokacke narodnosti po legitimacijama, birackim spiskovima, putnim objavama i raznim drugim spiskovima ispravljeni i uvedeni kao Hrvati. U potpisu – junaci – Predsednik MNOO-a Bajic Ilija i referent za u.p. Congradac Ljubomir. Izgleda da mašina koju su koristili nije imala našu ortografiju.

Kako je do svega ovog opšte došlo?

Normalno, moralo se s najvišeg mista inicirat. Odgovor nalazimo brez potribe čitanja izmed redova, iz Titovog govora na Osnivačkom kongresu KP Srbije u Beogradu 8. maja 1945. -znači nedilju dana prija prostačkog i necivilizacijskog „dopisa” GNOOV-a iz Novog Sada, koji su posli svi citirali. Siroti, šta su i mogli, bili bi sminjeni, i to sad, kad je jesen rodna, u maju stigla. Nisu blesavi, napisali, pa šta njim (Bunjevcima i Šokcima) budne. Završavajuć divan o odno- su prema Šiptarima, Tito pravi slideću paralelu.

– Uzmimo, na primjer, Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost – Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti. Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam! Ja bih htio da naša Vojvodina bude zaista pokrajina bratstva i jedinstva, u kojoj će svi narodi živjeti u slozi, gdje neće biti nikakve razlike između njih. („Autobiografska kazivanja” Institut za savremenu istoriju Beograd, II tom – prvo izdanje 1982.)

Iz ovog logično slidi di je najteži udar nacionalizma po državu – pa med nama Bunjevcima, lokalnim šovinistima. Eto dara prosvitljeni drugova. Do sad je pronađeno sedam dokumenata pridmetnog sadržaja, poređani hronološki kako su izdavani:
08. maja 1945. Titov govor na osnivačkom kongresu KP Srbije
14. maja 1945. Glavni NOV Novi Sad-broj 1040/1945
16. maja 1945. Okružni NOO Subotica-broj 5869/1945
16. maja 1945. Okružni NOO Sombor – broj 1178/1945, zaprimljeno u Apatinu
26. maja 1945. Sreski NOO Apatin –pod brojem 2390/1945
18. maja 1945. Sreski NOO Bačka Palanka – broj 1968/1945
26. maja 1945. Sreski narodnooslobodilački odbor Apatin broj 2390/1945 Mesnom NOO-u
7. juna 1945. Narodno OO Martonoš – broj 1974/1945 /odrađeno/

Kako je „politički marketing” odrađen u ono vrime

U utorak, 24. oktobra 1944., general major Božidar Maslarić, (Dalj 1895. – Zagreb 1963. đak – solunski dobrovoljac, od januara 1937. komandant bataljona Šezdeset druge španske brigade u građanskom ratu, u zemlju došo 1944. iz Moskve, s mista podpridsidnika Sveslovenskog komiteta, narodni heroj), dono je u Suboticu naređenje da se zbog potribe mobilizacije svi privredni snaga (i prija svega pitanja saradnje dila neslavinskog stanovništva sa okupatorom) uspostavlja privremena vojna uprava na području Banata, Bačke i Baranje. „Radio vijesti” od 25. oktobra samo navode da je na kraju general Božidar Maslarić, održo završni govor. On je u Subotici opet dvi nedilje posli tog 6. novembra 1944. na velikom mitingu povodom dvadeset sedme godišnjice Oktobarske revolucije. Prvi je tom prilikom divanijo Grgo Lulić – sekretar NOO i izmedostalog kazo:
– Mi, stanovnici grada Subotice, Hrvati, Bunjevci i Srbi nećemo to zaboraviti… Posli njega divanio je potpukovnik sovjetske vojske Slucki, a onda je rič dobio general Božidar Maslarić koji je počo ričima:
– Braćo Slaveni! Braćo Bunjevci i Srbi! Drugovi borci, podoficiri, politički komesari i komandiri…
Srbe i Hrvate spominio je još samo u kontekstu saradnje pojedini grupacija s okupatorom, a o Bunjevcima više ništa.
Posli njega, divanio je član Glavnog Narodno-oslobodilačkog odbora za Vojvodinu, Geza Tikvicki, koji pomalo zagonetno kaže da je:
– srećan što … možem poslije trogodišnje okupacije …. da prozborim javno našim jezikom…

Važno je skrenit pažnju na manje poznat govor pridstavnika Nacionalnog komiteta i člana Glav-
nog odbora NOO Vojvodine – Nikole Petrovića (Novi Sad 1915, član pridsidništva ANOJ-a i član NKOJ-a, član vlade DFJ), koji u „Radio vijestima” od 8. Decembra 1944. kaže na konferenciji JNOF-a (Jedinstvene narodno oslobodilačke fronte) za grad Suboticu:
– … rođen u Zagorju, sin hrvatskog naroda, njime se ponosi čitav hrvatski narod. Na njega mogu biti ponosni i Hrvati Vojvodine… Svi pošteni ljudi uživaće slobodu i sva prava. To donosi i obaveze za te narode. Oni treba da dokažu djelom, da nemaju ništa zajedničkog sa krvnikom Hortijem i njihovim slugama, koji su na primjer, zabranjivali našim Hrvatima u Bačkoj da se nazivaju tim imenom i dozvoljavali su im samo da se nazivaju Bunjevcima. To gorko nasleđe pripada prošlosti. To nasleđe treba ujedinjenim snagama da se otkloni…. Živjelo bratstvo i jednakost naših naroda!..

Mi bi tili bit samo Bunjevci. Eto nas Bunjevaca na istoj liniji sa Hortijem, po mišljenju druga Nikole Petrovića, i mi bi furtom baš, to što i oni – da ne budemo drugo do Bunjevci, ako mož. Pa fala, dok jedared ne vratimo. Na kraju je telegram upućen Nacionalnom Komitetu oslobođenja Jugoslavije u kojem se izražava želja
– da se krajovi Baje i Pečuja, naseljeni u većini našom slavenskom braćom, priključe …
Telegram je poslat još i pridsidniku SAD Franklinu Ruzveltu, maršalu Staljinu i pridsidniku britanske vlade Vinstonu Čerčilu (ni manje ni više). Mogući smer ovakog raspleta positom Tavankutu, najavio je bunjevački general Narodno oslobodilačke vojske Ivan Rukavina, iz čuvenog roda ličkih Rukavina. Rođen je 26. januara 1912. u Otočcu, penzionisan ko general armije, gimnaziju završio u Ogulinu, studiro medicinu u Zagrebu, di je posto član SKOJ-a od 1933. Bio je komandant bataljona „Đuro Đaković” 129. internacionalne brigade u španskom građanskom ratu, jedan od organizatora ustanka na Kordunu i Baniji, od ustanka do septembra 1943. komandant Glavnog štaba NOPO Hrvatske. Od maja 1942. je član vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije – (obavištenje J. B.Tita iz Foče od 06.05.1942.), od 1943. do 1944. komandant je IV korpusa NOVJ, a u vrime posite na Tavankutu, kako stoji u „Radio vijestima” od 30. decembra – zapovidnik je Vojne uprave za Banat, Bačku i Baranju, pa šef naše vojne misije u Parizu, načelnik VVA JNA, komandant armije, narodni heroj, akademik (Podaci iz „Vojna Enciklopedija” i iz „Leksikon – Narodnooslobodilački rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945.). Njegova vojna karijera trajala je do prolića 1967. kad je sminjen. Tito o tome kaže:
– Još u decembru 1966. Godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan je sastanak sa vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu Teritorijalne obrane (TO) u republikama. Gošnjak (ministar vojni) je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić. No „lavina” reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin imali su podršku Bakarića i Kardelja. Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za sekretara CK Hrvatske. U drugim republikama Gošnjaka su smatrali ruskim čovekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je „rusofil”. U proleće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar. Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog njegovog stava prema TO. Njegovo mesto dobio je Nikola Ljubičić, iako je i sam Gošnjak predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i službeno penzionisan. (Vjenceslav Cenčić „Titova poslednja ispovest” u izdanju „Grafos” Beograd i „Orfelin” Kraljevo, 2001.).

Tavankućani, čestitamo vam Božić

O positi Tavankutu, novine „Radio vijesti” izvištavaju da je general Rukavina došo čestitat Božić u društvu pridstavnika Nacionalnog komiteta – Nikole Petrovića, koji je tu sa željom da u ime vojvođanski Srba čestita Božić, pridsidnika NOO za grad Lajče Jaramazovića, komandanta Vojnog područja Miloša Tadijinog, člana Glavnog odbora NOO Geze Tikvickog, pročelnika privrednog odeljka Ladislava Grosa i drugih. Dočekani su na početku sela svečano s konjanicima i zastavama. Na lipim željama u selu, upućeni od strane dr Grge Tumbasa, general Ivan Rukavina je odgovorio „bunjevačkim narječjem” kako stoji u novinama slidećim ričima:
– Srićan vam Božić, da vam progovorim našom lipom ikavicom kako me je moja majka naučila, došao sam ne da vam držim programski govor, nego da vam zaželim srićan Božić i da se proveselim s vama. Ali ipak osvrniću se na historiju Hrvata u ovim krajevima. Za vrime Austro-ugarske pokušavali su da vas odnarode i pomađare. I što su oni u svom nastojanju bili uporniji vi ste bili čvršći i vi ste pobjedili. Za vrime prošle Jugoslavije opet su vam pokušali osporiti hrvatstvo, a sad kad je stvorena demokratska i federativna Jugoslavija ja vam kažem da nema više bojazni bez obzira kojoj će federativnoj jedinici pripadati autonomna Vojvodina, da će tko više osporavati vaša prava ili hrvatstvo.

Govor je prikidan klicanjem maršalu Staljinu i maršalu Titu. Zašto je upravo general Ivan Rukavina došo da kaže koju Bunjevcima, na lipoj mišanoj, zaboravljenoj, a kod nas najvećma očuvanoj ikavici, kogod moždar mož razumit ako samo malo tidne. Nijel moždar odlazak Baranje, koja je do kraja rata smatrana integralnim dilom Vojvodine, na zahtiv KP Hrvatske 1945. iz sastava Vojvodine, a ulazak istočnog Srima u njezin sastav, iako je Andrija Hebrang, na svoju ruku 1945. poslo čitavu garnituru svoji rukovodilaca u Misni komitet Srimske Mitrovice, sa zadatkom da obuhvati sve partijske organizacije u Srimu i da ji priključi CK-u KP Hrvatske, čemu se Tito istina odlučno usprotivio („Novi prilozi za biografiju J. B. Tita” III tom,Vladimir Dedijer -Beograd 1984./, ko još jedno, od i sad tabu tema, na istom ovom tragu, novi prostora).

Sudbina „trokuta” Subotica – Sombor – Baja

Ova ideja, naravno nije nova. Maja 1939. zakazan je dolazak izaslanika dr Mačeka (koji je u Subotici studiro prava), dr Ljudevita Tomašića u Šebešić, al je posita bila zabranjena, a podnete su i krivične prijave zbog širenja visti da je postignut sporazum po kojem će u kraljevini Jugoslaviji doć do izvesni pomiranja granica. Čitani su i tekstovi za koje se divanilo da su nacrti sporazuma (Istorijski arhiv Subotica, F57.3616/1939.) U službenim biluškama žandarmerije, evidentirano je da je misec dana prija, zemljoradnik Franjo Rudić iz Tavankuta dobio od Josipa Vukovića Đide niki tekst sporazuma i da je u njemu označena posebno kraljevina Srbija, kraljevina Hrvatska i kraljevina Slovenija, s novim graničnim linijama, odnosno koji će kotari kojoj kraljevini pripasti, dok će vojska i mornarica bit zajedničke, a budžeti odvojeni. Ovaj konfederalni proces, započet je potpisivanjom sporazuma Cvetković –Maček 24. avgusta 1939. s čime je stvorena Banovina Hrvatska, s nizom državni ovlašćenja. Granice ovim sporazumom nisu bile do kraja definisane, a jednom dilu bački prvaka HSS-a divanjeno je o ulasku linije Batina – Darda – Sombor – Subotica u Banovinu Hrvatsku. O tom „Subotičke novine” od 26. januara 1940. godine donose izjavu subotičkog prvaka HSS-a Josipa Vukovića Đide, datu prilikom njegovog boravka u Zagrebu, da granice Banovine nisu konačne i da će Subotica (najdalja tačka linije) bit uključena. (Stevan Mačković, „Klasje naših ravni”,1-2 2005. U ovom broju objavljen je i faksimil osnovne naredbe GNOV Novi Sad, al u drugom kontekstu). Kako god bilo s drugima, cila Bačka (južna, jel i Baja je bila u Bačkoj), ostala je di je bila prija stvaranja DFJ.

Kako su nas „obrađivali”

Mi Bunjevci nemamo pomoć ni jedne države na svitu, ko što je imaje od svojih Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci, Albanci, Rumuni… već samo od države čija smo nacionalna manjina, što imaje i drugi, pored već spominjane pomoći države svoji zemljaka. Ni Bunjevci u Madžarskoj ne dobivaje za svoje aktivnosti ni filera, njeva je Akademija nauka „naučno utvrdila”, da nema osnova da postojimo ko narod, ko zasebnost, već samo ko Hrvati. Poznat je termin –„bot-Magyar”, ko metod madžarizacije Bunjevaca, sve do kraja sedamdeseti godina, a ima značenje onog ko je pod batinom posto „domaći”. Taki je bilo i u socijalističko vrime, o čemu su nam na naš i njev užas, divanili Bunjevci iz mista južne Mađarske, kako su njim očeve priko vikenda policijski „obrađivali”. Tu nisu vodili računa jesil ti Bunjevac-Hrvat, jel Bunjevac. Bilo je to oplavljivanje leđa „vod-Raca”, jel oped u privodu – diviji Raca. Interesantno je, ako se to tako mož za ovo kazat, da su izgleda baćuške to podržavali i inicirali. Čudno? Ne, evo i zašto. Snižnog januara 1946. delegacija od deset pridstavnika bački (madžarskog dila) Bunjevaca iz Baje, Gare, Čavolja, Bačaljmaša i drugi manji mista, pridvođena piscom Antunom Karagićom positila je Beograd. Primijo ji je Tito, a sastanku su prisustvovali vojni ministar Ivan Gošnjak i pridsidnik parlamenta Ivan Ribar. Tom prilikom domaćinima su gosti otvoreno izrazili želju da se bajski trougao pripoji Jugoslaviji, a na bazi svega onog što su u Drugom svitskom ratu činili, naročito formiranjom NOO-a u mistima sa našim bunjevačkim i srpskim življom. Tito nije tajio da je to za njega neizvodivo, govoreć otvore-
no:
– Ne mogu žrtvovati pola Istre za jedan deo teritorije Bačke, ni onda ako tamo puno južnih Slovena živi, jer i u Istri puno Hrvata živi, i o njima se moram starati, a i teritorija je sa vojne tačke gledišta izuzetno važna za Jugoslaviju. Dakle, nisu tačni navodi pojedinih mlađih autora, da su tom prilikom davana obećanja, da su data „jemstva delegaciji da će se zauzeti u njihovim nastojanjima u pripajanju tog područja Jugoslaviji”, a koja su mogla kod gostiju podgrijavati lažnu nadu.

Sva Titova ohrabrivanja prilikom rastanka, da ne klonu (lipo od njega), nisu njim pomogli na povratku. Na granici su ji naravno, čekali organi unutrašnji poslova, oma su odvedeni na saslušanje, koje se nastavilo sukcesivno. Ipak 19. -20. maja 1946. održan je I kongres Antifašističkog fronta za južnoslovensku sekciju u Baji. Odlučeno je da se južni Sloveni izdvoje iz dotad postojećeg Slovačko-južnoslovenskog saveza i formiraje svoj poseban savez. Petog oktobra 1947. u Bačaljmašu održali su svoj II kongres, na kojem su izmed ostalog prominili ime Antifašističkog fronta južnih Slovena Mađarske u Demokratski savez južnih Slovena Mađarske, brojeć početkom 1948. godine oko 13.000 članova. Sve do zaoštravanja odnosa sa Sovjetskim savezom bilo je aktivnosti, kad su griji od prija par godina za Antuna Karagića odlukom suda postali teški sedam godina, za Lazu Babića pet godina, a i ostali su dobili prema „zaslugama”. Najveću kaznu novi razvoj događaja dono je Milanu Ognjenoviću kojeg je Dr Janko Peter, pridsidnik Narodnog suda u Budimpešti, osudio na devet godina robije i zaplinu imovine. Interesantno da o ovim značajnim događajima prva posliratna knjiga o madžarskim južnim Slovenima, koju je objavio Danilo Urosevics 1969. nema ni riči. Aktivnosti su počele još 7. 12. 1944. kad su Bunjevci i Srbi iskoristivši dolazak Crvene armije formirali revolucionarnu vlast. Posli ukidanja vojne uprave u Madžarskoj, marta 1945. osnovane su misne organizacije Antifašističkog fronta Slovena u Baji i Santovu.

Nada u „pripojenje”

Jedan od glavni vojni rukovodilaca, poslat iz Subotice, bio je (bezbednjak) Marko Poljaković. Virujuć da je pripojenje Jugoslaviji moguće, na narodnom zboru u Gari, Antun Karagić upravo iz Gare, vodeći organizator ovi gibanja i pridsidnik NO za subotički okrug Lajčo Jaramazović, divanili su javno o ideji pripojenja. Karagića spominju i u zapisniku sa sidnice CK KP Hrvatske od 14.12.1945. Vladimir Bakarić prema zapisniku kaže:

– Ovdje je bio Karagić iz Banjskog Trokuta (tako stoji), te je tražio pomoć u radu. Pitao sam tko je on, Kardelj je javio da je isti na čelu fronte i da radi sa nama, i javio nam je da mu mi damo što veću pomoć i da rukovodimo sa političkom akcijom u Banjskom Trouglu (opet isto), pošto su tamo u većini Hrvati, te da im pomognemo da budu što glasniji u njihovom zahtjevu za pripojenje Jugoslaviji.
Stevo Krajačić nastavlja:
– Hrvati u Subotici su zapos- tavljeni, mislim da bi mi to trebali da ispitamo…
Vicko Krstulović:
– Kada je bio Pajo (Pavle Gregorić) u Subotici on je tamo govorio, a subotička štampa nije donijela ništa premda je on Ministar za Hrvatsku u Saveznoj Vladi.
Stevo Krajačič:
– Jedino rješenje za Suboticu i okolicu bilo bi pripojenje tog kraja Hrvatskoj. Pošto je tamo većina Hrvata a odnos prema njima nepravilan, to bi se kad se povuče Crvena Armija iz Mađarske, ako se te stvari ranije ne riješe tamošnji nezadovoljnici mogli bi u Mađarskoj da nađu podršku kao na pr. Janka Pusta.

(3)
Karagića spominje i dr Juraj Andraši u svom podužem izvištaju Komisiji za razgraničenje kod Pridsidništva Vlade Hrvatske od 23. novembra 1945. U kojem, izmed ostalog kaže:
– Glavna mi je zadaća bila, da pronađem način, kako da se priberu uvjerljivi dokazi o broju našega življa u Bajskom trokutu…. Drug Jaramazović (kasniji ministar brez portfelja u Vladi Srbije, na čijem su se salašu krili ilegalci, pa i Jevreji, primedba I.P.) je u svojstvu predsjednika narodnog odbora pokazao naročito zanimanje za moj rad te mi je dva puta stavio automobil na raspolaganje, da bi mogao doći do druga Karagića, koji navodno najbolje može poslužiti za informacije. Nesreća je htela da se sa njime nisam mogao naći, ali sam ostavio upute kod tajnika okružnog odbora Ninkova.

Rišenje pitanja Bunjevac – Hrvat

Ko najvridniji nalaz u Somboru smatra, gradivo o katastru o svim opštinama Bajskog trokuta, a koje se slučajno nalazilo u Somboru. Andraši tačno zna šta pojam Bajski trokut znači, za razliku od mnogi koji danas misle i pišu, da je to trokut Baja-Sombor-Subotica. O stanju u njem, u ovom značajnom izveštaju Andraši nastavlja:
– Mađarska statistika za Baj- ski trokut je za nas skroz nepovoljna. Ona pokazuje naprama 11.600 Hrvata i Srba (14%) 44.000 Mađara (52%). Za svoga boravka u Subotici i okolici prikupio sam od nekih poznavalaca (Lulić, Blaško Rajić, potpredsjednik ONO u Somboru Vujović) mnogo povoljnije brojeve, prema kojima bi omjer našeg življa bio bar podjednak. Za to govore i drugi neki dokazi, npr. da se u Baji služba u crkvi (propovjed) vrši svake druge nedjelje na hrvatskom jeziku (po kazivanju biskupa Budanovića). Dr. Katanec obećao mi je u tom pravcu poslati pismeno izvješće, a u tu svrhu imao bi se poslužiti kazivanjem Ante Karagića iz Gare, koji sada živi u Riđici. Na sastanku kod predsjednika okružnog narodnog odbora u Subotici Jaramazovića, obećani su mi još specijalni referati za pojedina pitanja o Bajskom trokutu od drugova Šokčića i Mazića. Potonji bi opisao učešće Bunjevaca Bajskog trokuta u narodno-oslobodilačkoj borbi i njihovo nastojanje, da budu pripojeni Jugoslaviji. U tu svrhu bile su u Beogradu dvije delegacije, od kojih je jedna navodno dobila obećanje od maršala Tita. Od direktora gimnazije Evetovića primit ćemo izvješća o postupanju Mađara s našim školama za vrijeme okupacije, da bi nam to poslužilo kao primjer njihova nastojanja za mađarizaciju… Jedino sam u Subotici pregledao izvješća subotičke gimnazije od 1894. do 1910. Opazio sam da je 1894. bilo na toj gimnaziji iskazano 103 Bunjevca i 19 Srbo-Hrvata, a taj broj sve više pada tako da ima 1910. svega samo 41 Bunjevac i 17 Srba. Zato sam zamolio prof. Evetovića, da sam ili neko drugi prođe sva imena đaka iz 1910. i ispiše one, koji su po njegovu znanju Hrvati.

Pavle Gregorić, ministar za Hrvatsku u Ministarskom savitu DF Jugoslaije, poslao je 28. aprila 1945. Pridsidništvu narodne vlade Hrvatske, u Šibenik, zanimljiv pridlog. On u ovom dopisu prvo određiva tadašnje granice Vojvodine,
slidećim ričima:
– Vojvodina je na zapad, prema Hrvatskoj dopirala dotle, dokle su vojvođanski partizanski odredi i narodno-oslobodilačke vlasti organizovale oslobodilačku borbu. To je bilo do Vukovara i do Vinkovaca… Pravednim rešenjem pitanja granice Vojvodine na zapadu Srema prema Slavoniji, odnosno prema federalnoj Hrvatskoj, zatim rešenje pitanja Bunjevaca-Šokaca-Hrvata u Bačkoj… Pitanje Bunjevac-Šokaca-Hrvata u Bačkoj ne može i ne treba da se reši možda nekim odvajanjem severo-zapadne Bačke, tj. kraja između Subotice-Sombora i Dunava, i pripajanjem toga kraja Hrvatskoj… Ako je potrebno da Hrvatska bude pojačana izvesnim delom Vojvodine, prirodnije bi bilo da se Baranja uklopi (preko Osijeka) pored toga što u njoj ima Srba koliko i Hrvata (vidi tabelu I) i što ranije nije bila sastavni deo Hrvatske, nego je u sklopu Vojvodine ušla u sastav Jugoslavije. Ovakvo srpsko-hrvatsko razgraničenje nazvali bi bačko-baranjskom kompenzacijom. U tom slučaju Dunav bi postao prirodna granica Vojvodine…

Koliko je koga bilo

Spominuti popis stanovništva koji prilaže drug Gregorić, navodi da u Bačkoj ima 92.217 Hrvata, dok ji u Baranji ima 10.434, Bunjevce zasebno, ne vidi u izvištaju komisije za popis. Sam grad Subotica, prema popisu sprovedenom u Kraljevini Jugoslaviji 1931., na koji se u krajnoj liniji Drug i oslanja, ima zvanično 18.145 Bunjevaca, (više nego što čitava Baranja ima Hrvata), i 683 Hrvata, a sa spoljnim teritorijama grada, broj Bunjevaca je 43.832, il 44,29% , Hrvata ima ukupno 880. ili 0,89%. Značajan je pored Bunjevaca, procenat Madžara od 38,73%, treći po broju su Srbi sa 8,86%, a četvrti Jevreji sa 3,78%, Nimci čine 1,99%. I u dopisu, koji je Gregorić dostavio 14. jula 1945. Radi Pribićeviću, u Pridsidništvo Vlade Hrvatske, u kojem ga upoznaje s dopisom koji je poslao Pridsidništvu Ministarskog savita DFJ, o obustavljanju izbora za norodnooslobodilačke odbore u Vojvodini (da se zbog eventualni novi granica, ne sprovode još jedared), on barata a istim proizvoljnim relacijama, jel kaže da u Subotici ima 65% Hrvata. Ovaka matematika, bazira se i na značajnom smanjenju učešća u ukupnom broju stanovnika Nimaca, Madžara i Jevreja.

Šta i di sa Suboticom, Somborom…

Komisija ko da je spominuto, Gregorićevo, naučila napamet. Pridsidnik AVNOJA dr. I. Ribar, u ime svog Pridsidništva, poslo je 10. jula 1945. Pridsidništvu Ministarskog savita DFJ, izvištaj komisije za razgraničenje izmed Hrvatske i Vojvodine. Članovi komisije, formirane 19. juna 1945. s hrvatske strane, bili su Vicko Krstulović, ministar unutrašnji poslova Narodne vlade Hrvatske i Jerko Zlatarić, potpridsidnik Okružnog NOO-a u Somboru, rodom iz baranjskog sela Gajić, a sa srpske strane Jovan Veselinov – Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine i Milentije Popović, ministar unutrašnji poslova Narodne vlade Srbije. Pridsidnik je bio crnogorski kadar Milovan Đilas, ministar za Crnu Goru pri saveznoj vladi. Prema izveštaju, sporne teritorije izmed Hrvatske i Vojvodine (tako stoji) u srezovi Subotica, Sombor, Apatin, Odžaci – severno i severoistočno od reke Dunava (Bačka). Dalje se kaže:
– Srez Subotica naseljen je u ogromnoj većini Hrvatima. Srez Sombor od slovenskih manjina ima relativnu (neznatnu) većinu Srba i to raspoređenu tako da Srbi imaju većinu u gradu Somboru, a Hrvati na selima… Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a grad Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferski grad, čije komunikacije i čitav privredni život struje na jug, a ne na zapad. Uključenje svih pomenutih srezova u Hrvatsku ne dolazi u obzir iz prostog razloga, što u nekim od tih srezova Srbi imaju relativnu (od slovenskog življa) većinu. Zato je komisija smatrala da čitava ova teritorija treba da ostane Vojvodini. Razumije se, ako bi se ova teritorija proširila na sjever preko stare jugoslovensko-mađarske granice i uključila u sebe i Hrvate u prostoru Baje, koji se nalaze u Mađarskoj pitanje bi se moralo ponovo uzeti u pretres. Prema tome je pitanje razgraničenja na tom prostoru, sem ostalog, usko povezano sa pitanjem definitivnog utvrđivanja granica Jugoslavije na mirovnim i drugim konferencijama.

Tražimo status naroda, a ne manjine

Dok smo mi Bunjevci živili na kompaktnom prostoru, dok se nismo virujuć caru austrijskom, razasuli ko graničari, sve do Temišvara i Arada, niko nije smio zakečkavat nas, brez da to ne zažali. To je i razlog zašto se svako istraživanje, fundirano u prošlo vrime, a koje bi moglo bit čvrst temelj za nove odnose, koji će tili to oni svi, jel ne, morat u novim vrimenima omogućit određenu unutarbunjevačku kohezivnost. Druge nacionalne manjine, a nama teško pada da smo tu di smo domaćini bili, sad mi nacionalna manjina, koliko god da nas sad malo ima, imaje potporu i države Srbije – svoje matične države. U vezi sotim našim nesređenim statusom, u kom nemamo matičnu državu, bolje kazano, nijedna nas država nije priznala da nam je baš ona, matična država eksplicitno, bilo je riči 2005. kad su g. Nikola Babić, g. Đuro Bošnjak, g. Šime Sekulić i g. Josip Bošnjak, bili primljeni u kabinetu ondašnjeg pridsidnika republike, g. Vojislava Koštunice. Primio ji je savitnik g. Samardžić. U uvodnoj riči, somborski advokat, pravni zastupnik Biskupije u vrime Biskupa Lajče Budanovića, g. Đuro Bošnjak, kazo je, naravno na zvaničnom državnom – srpskom jeziku, izmed ostalog i ovo: „Povodom nacrta Zakona o nacionalnim manjinama, Bunjevci iz Bačke smatraju da se njima mora priznati status državotvornog, autohtonog, konstitutivnog naroda u državi Srbiji. Bunjevci na to imaju pravo jer su u najvažnijim trenucima istorije krajeva u kojima žive, pokazali svoju konstitutivnost i državotvornost kao autohtoni narod… oni su kao militari zajedno sa Srbima bili presudni politički faktor kod dobijanja statusa slobodnih kraljevskih gradova Sombora 1749. i Subotice 1782. godine. Dileć zajedničku sudbinu u Austrijskoj, a potom u Austro-Ugarskoj monarhiji, Bunjevci se ponovo zajedno sa Srbima izjašnjavaju za otcepljenje njihovih krajeva od Ugarske i pripojenje Srbiji… Tu su Bunjevci odigrali presudnu ulogu i upravo se najviše na nju i pozivaju tražeći svoja već jednom stečena prava. (Sitimo se završnog teksta sa Velike narodne skupštine u Novom Sadu – Srbi, Bunjevci i ostali…nije to srpska griška, već realna procina ondašnje konstalacije.) U Somboru je na primer tada po popisu iz marta meseca 1919. godine bilo 8.000 Bunjevaca, 12.000 Srba i ukupno 29.000 stanovnika. Da je 8.000 Bunjevaca glasalo za ostanak u Mađarskoj, Srbi bi bili nadglasani. Mihalj Karolji je tada već radio na obrazovanju posliratne Mađarske i vrlo aktivno (obraćajući se proglasom – Bunjevcima, Nijemcima, Rumunima, Rusinima, Sasima, Srbima i Slovacima – tim redosledom stoji u naslovu. U Subotici di su Bunjevci činili veliku većinu, značaj njevi glasova prosto je bio prisudan, primedba I.P. ) na pridobijanju Bunjevaca, obećavajući mnoštvo privilegija. Naprotiv, Bunjevci se priključuju i postaju zajedno sa Srbima nosioci zahteva za otcepljenjem od južne Ugarske i priključenje slovenskoj braći. Nise ode radilo samo o prostoj deklaraciji donetoj dana 5.11.1918. na skupštini Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Somboru i u Subotici 3.11.1918… Posli I svitskog rata, a posli pripojenja svojoj braći, Bunjevci su u Somboru i Subotici jedan od najvažnijih politički faktora, pa tako u Somboru na prvim izborima dobijaju najviše glasova. (Bože dragi kako ta slika sad nestvarno izgleda, primedba I.P.)… Imaju svoje poslanike, dobijaju od kuće Karađorđevićeve dinastije visoka odlikovanja za svoju hrabrost i rad na prisajedinjenju, oni su dakle kao autohtoni narod utvrdili svoj status konstitutivnog, državotvornog naroda. Brane svoju jedinu domovinu i u II svetskom ratu. Podaci ukazivaje da nijedan Bunjevac iz Sombora nije bio ustaša, bez obzira na to što se u to vrime ne mali broj Bunjevaca izjašnjavo za Hrvata, slideć radićevske ideje… nacionalno pravo tražimo da nam se vrati, jer smo ga zasluženo imali… stečeno pravo… to pravo stekli smo dakle, našom istorijom, našim ratovima, našom konstitutivnošću kod dobijanja statusa slobodni kraljevskih gradova, našom državotvornošću kod stvaranja nove Srbije i države SHS i njezinom odbranom u ratu… međunarodno priznanje – to naše svojstvo ima i međunarodno priznanje Pariske konferencije. Tamo je kod odlučivanja držan u rukama učesnika konferencije akt u čijem naslovu stoji reč Bunjevci, a to su bile odluke Skupštine Srba, Bunjevaca i ostali slovenski naroda Banata, Bačke i Baranje, što jeste bilo prisudno za razgraničenje sa Mađarskom po trianonskom ugovoru… Tražimo pravo na izjašnjavanje, baš onako kako nam to čl. 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjeni naroda daje i kako to predviđa čl.5. predloga ovog zakona, tražimo da svaki Bunjevac jasno zna da se od sad mož slobodno izjasnit ko Bunjevac, da se tim izjašnjava za pripadnika jedne državotvorne, konstitutivne i autohtone nacije u ovoj zemlji, da je ovo njegova jedina domovina, da će svako u ovoj zemlji pa i van nje ovako njegovo izjašnjavanje primit s poštovanjom i uvažavanjem. Ako se on posli tog ne izjasni ko Bunjevac, mi ćemo i njeg ipak poštivati, jer je odluku dono sam za sebe, a ne kogod drugi za njega.

Kojem srezu je pripadala Subotica?

Ako pogledamo kako je u „Službenom listu Autonomne Pokrajine Vojvodine u Narodnoj Republici Srbiji” broj 40. od 9. Oktobra 1946. a na osnovu odluke Prezidijuma Narodne Skupštine Republike Srbije od 27. septembra iste godine izgledo „Zakon o administrativno-teritorijalnoj podili Autonomne Pokrajine Vojvodine” vidićemo, opet je za nepovirovat, al iđemo redom.
Član 1.
„Područje Autonomne pokrajine Vojvodine obuhvata deo teritorije Narodne Republike Srbije koji se graniči: počev od reke Save zapadno od mesta Sremska Rača, u pravcu severa, granicom Narodne Republike Srbije prema Narodnoj Republici Hrvatskoj sve do državne granice prema Mađarskoj; odatle državnom granicom prema Mađarskoj, pa državnom granicom prema Rumuniji do Dunava; zatim maticom Dunava uzvodno do granice atara naselja Krnjača, pa granicom atara naselja Krnjača do Dunava ostavljajući ovo naselje van područja Autonomne Pokrajine Vojvodine, a odatle uzvodno maticom Dunava do granice grada Zemuna do reke Save, ostavljajući grad Zemun sa aerodromom van područja Autonomne Pokrajine Vojvodine, a odatle maticom reke Save uzvodno do polazne tačke”.
Član 3.
Gradovi: Novi Sad sa Petrovaradinom, Sombor, Senta, Sremska Mitrovica, Pančevo sa Vojlovicom, Petrovgrad sa Gornjom Mužljom, Velika Kikinda, Vršac i grad Subotica sa Bajmokom…
Član 4.
Administrativni srezo-vi na području Autonomne Pokrajine Vojvodine su: Novosadski, Žabaljski, Starobečejski, Bačkopalanački, Somborski, Kulski, Odžački, Bačkotopolski (sa naseljem Novi Žednik), Senćanski, Zemunski, Staropazovački, Rumski, Sremskomitrovački, Šidski, Pančevački, Alibunarski, Kovinski, Vršački (između ostalih sa nasiljem Banatska Subotica – primedba I.B.), Severnopetrovgradski, Južnopetrovgradski, Kneževački, Kikindski i Jašatomićki.

Mislitel moždar da su i Prezidijum narodne Skupštine, Narodne Republike Srbije i ovi u Službenom listu Vojvodine, omanili zaboravljajuć da je Subotica ko treći grad (onda) po površini, posli Beograda i Zagreba, griškom izostala sa popisa srezova? Ako pažljivije pročitamo mista koja su navedena da spadaje u pojedine srezove, vidićemo da Subotica nije navedena ni ko dio kakog bližeg, jel ne daj bože daljeg sreza, istina sitili su se Banatske Subotice. Sitili su se, eto i Novog Žednika, pa ga metili u Bačkotopolski srez, al s druge strane puta od pet meteri širine, Starog Žednika, ajak. Ne možete virovat da to nisu znali, al ipak ako budnete imali sriće, da dođete do spominutog Službenog lista, uvirićete se. U slideće dvi godine ova griška nije ispravljena.

Da kogod kaže „nema više”

I tako, prithodni zahtivi još uvik stoje ni tu ni tamo, rišenje „slavnog” GNOOV-a, šire gledano, posridno je metnuto van snage formiranjom Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine, al baš onako, da kogod kaže i u Službenom listu objavi, ko je za to pozitivno ovlašćen – odlukom tom, od dana tog, spominutog prostačkog maltretiranja u zdrav razum nema više, akt je metnut van snage, nikad više ga niko, u multietničkoj i multikonfesionalnoj Vojvodini, u državi Srbiji, ne smi priminjivat jel slidi sankcija od…, još niko da uzme u postupak, pa da odanemo dušom. Makar da se spominuta posridnost ukidanja, digod akceptira na kakom državnom mistu, pa da se bar na to pozivamo. Koga srce iskreno boli, što oni
koji bi morali već po svojoj vokaciji, slidit krucijalnu misao biskupa Ivana Antunovića, da su Bunjevci stariji narod i od Srba i od Hrvata (Rasprava), i koji ne žele skrenit ni na jednu drugu, sebi tuđu stranu, ti s pravom očekivaje više određenosti, a manje pravne disperzije stavova.

Aleksandar Raič – Nezaobilazna tema bunjevačko-hrvatskog dialoga: Dugotrajni moratorium nacionalne identifikacije Bunjevaca

Tokom poslednji nikolko godina u široj bunjevačkoj zajednici učinjeni su prvi koraci ususret dijalogu o odnosima dva nacionalno različito orijentisana korpusa te zajednice [1]. Ove prve laste unutarbunjevačkog dijaloga doletile su u našu javnost a da se visibabe još nisu promolile ispod sniga. Ovaj dijalog mož dat željeni rezultat tek nakon istraživanja tragova šta otkrivaje prtine na snigu koji je bunjevačku zajednicu zavijo još 8. maja 1945. godine. Razjašnjenje progonstva Bunjevaca iz javnosti Vojvodine-Srbije, pa i iz pamćenja građana nekadašnje Jugoslavije, nezaobilazna je ishodna tema svakog dijaloga Bunjevaca sa bilokim zainteresovanim za nigovanje ravnopravnih međunacionalnih odnosa u Srbiji el u dolazećim odnosima evrointegracija.
Šta je izazvalo i kakva je bila uloga administrativnog udara na Bunjevce i Šokce šta ga je obznanio Josip Broz Tito, generalni sekretar Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ), na osnivačkom kongresu KP Srbije 8. maja 1945. godine?
Tito je u svom govoru, nuz druga pitanja, o Bunjevcima izno slideću političku ocinu i uputio hitnu instrukciju vojvođanskim komunistima:
“Uzimamo na primjer Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti. Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam. Ja bih htio da naša Vojvodina bude zaista pokrajina bratstva i jedinstva, u kojoj će svi narodi živjeti u slozi, gdje neće biti nikakve razlike između njih. Razni elementi, bivši pisari, bilježnici, govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno… Radi se samo o administrativnim granicama. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode“.
Iz ovog izvoda iz Titovog govora važne su četri tvrdnje koje triba svatit ko argumente šire strategije izgradnje nacija u Jugoslaviji, posebno hrvatske nacije, čiji interes ode Tito zastupa.
Prvo, Tito ima u vidu izgradnju nove jugoslovenske zajednice naroda na principu jedinstva i bratstva titularnih nacija – onih koje su tokom NOB, posebno u Jajcu 29. novembra 1943. godine, nastupile ko državotvorni subjekti. Među njima su Hrvati ko priznata integrisana nacija, brez lokalni etnički grupacija, čiji nacionalni proces samoidentifikacije je započet u pridratnoj Jugoslaviji ali nije dovršen. Iza Titovog zaktiva priznavanja Hrvatu da je Hrvat a ne Bunjevac, nalazi se gledište da je politički proces nacionalne integracije svih „subetniciteta“ na području „hrvatskih zemalja“ završen i da se dovršavanjem političkog državnog naciotvorstva na tim prostorima ljudsko i manjinsko pravo samoidentifikacije gasi. Tito je, u momentu svog govora, gajio uverenje da je proces izgradnje jugoslovenstva nadmoćniji od naciokreacije titularnih nacija. Istovrimeno, zalaganje za hrvatstvo Bunjevaca otkriva ambivalentnost njegovog uvirenje o nadmoći građenja titularnih nacija nad ideologijom jugoslovenstva brez unutrašnjih državnih granica. U tome njegova kritika srpskog šovinizma nema protivrežu u kritiki hrvatskog nacionalizma, koji je prisutan u strategiji zaokruživanja hrvatskih zemalja integracijom hrvatske Bačke.
Drugo, u zaktivu brisanja Bunjevaca i njeve kategorizacije ko Hrvata, prisutna je Titova prohrvatska sklonost. Svojom tvrdnjom kako srpski (lokalni) šovinisti u Vojvodini ne priznaju Hrvatu da je Hrvat, već zovu Hrvate Bunjevcima, on brani hrvatstvo Bunjevaca, uzimajući u datom trenutku kao argument antihrvatstvo srpskih šovinista [2]. Njima pripisuje nehrvatsko nacionalno izjašnjavanje Bunjevaca ne uvažavajući njevo samoodređivanje ko Bunjevaca a ne ko Hrvata. Ne brine ga hrvatski nacionalizam koji je, za trajanja NDH, prema Bunjevcima gajio nepovirenje rođeno u pridratnom sukobljavanju sa srpskim nacionalizmom (dug i konfliktan proces konstituisanja banovine Hrvatske koja obuhvata skoro sve hrvatske zemlje, pa i „etnički prostor hrvatske Bačke“).
Treće, Tito poveziva kategorizaciju sviju Bunjevaca ko Hrvata sa povlačenjem granica posle rata izmeđ Srbije-Vojvodine i Hrvatske. Treba imat u vidu da Tito govori o administrativnim granicama poslednjeg dana uoči zvaničnog završetka Drugog svitskog rata (Dan pobide 9. maj 1945.) prije planskih migracija, koje su, naredne dvi godine, izmenile etničku sliku severne Bačke. Sa iseljavanjom dila Mađara i Nimaca krajom rata, izgledalo je da je obezbiđena neprikidnost hrvatskog većinskog stanovništva u „hrvatskom etničkom prostoru Bačke“ (linija Senta-Bačka Palanka) za šta je kategorizacija sviju Bunjevaca ko Hrvata bio važan uslov. S tim uslovom administrativna granica Republike Hrvatske mogla se povuć posrid Bačke, što je bila pritnja srpskom nacionalnom interesu na području Vojvodine pripojenom Srbiji odlukom Velike narodne skupštine u Novom Sadu 29 novembera 1918. godine zafaljujuć i Bunjevcima. Tito je, kritikujuć „srpske šoviniste (koji) govore da su Tito i komunisti rascepili Srbiju povlačenjem administrativnih granica“ nastojo ograničit srpski nacionalni interes i opravdat hrvatski nacionalni interes za kontrolom Subotice ko srpske kapije u Evropu. Kolko je povlačenje „administrativnih granica“ važno međudržavno i nacionalno pitanje za Srbiju i Hrvatsku, pokazalo se devedeseti godina prošlog vika kad je oko ti granica vođen krvav rat.
(Slika)

Faksimil originalnog naređenja Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Sombor iz maja 1945. godine da se Bunjevci i Šokci imaju tretirati isključivo kao Hrvati bez obzira na njihovu izjavu

Četvrto, Tito je glavni svoj cilj – povlačenje granice u interesu strategije okupljanja sviju projektovani hrvatski zemalja u jedinstvenom državno-nacionalnom prostoru buduće hrvatske republike – stavio u drugi plan, dovodeći u prvi plan zaktiv „iskorenjivanja lokalnog (vojvođanskog srpskog) šovinizma“. Jedan egzistencijalno važan, praktično politički cilj, zamenjen je ideološkim ciljem, koji se ostvariva administrativnom intervencijom. Pod ideološki reflektor dospili su „srpski šovinisti“, „bivši pisari, bilježnici“, koji su se raspoznavali po „sprečavanju hrvatskog nacionalnog izražavanja vojvođanski Hrvata“, bilo da su zaista, mimo saglasnosti građana, u njeva dokumenta unosili etnonim Bunjevac, bilo da su taj etnonim upisivali na osnovu zahteva potražilaca ličnih dokumenata. Ideološki marker „srpski šovinisti“ natkrilio je svako javno izjašnjavanje Bunjevaca, učinio ga je društveno nepodobnim, čak opasnim. Takom formulacijom anatemisano je nacionalno izjašnjavanje Bunjevaca (i Šokaca) kao ne-Hrvata. Tito je potpuno ignorisao onaj dio Bunjevaca koji su se samoidentifikovali ko Bunjevci, sa težnjom da se u javnosti društveno-političkog života Subotice i Sombora, izraze ko demokratski subjekti. Titov stav prema Bunjevcima kao „nepostojećoj narodnosti“, veštački stvorenoj od strane srpskih šovinista, u ideologizovanom obliku, uveo je politiku zabrane nacionalnog samooređenja prema etničkom jezgru Bunjevaca. Na osnovu toga je, nakon dekreta o zameni legitimacija od 14. maja 1945. godine, izvršena hitna administrativna nasilna kategorizacija Bunjevaca kao Hrvata. Bunjevci su stavljeni van zakona ko tvorevina „srpskih šovinista“ i oduzeto jim je pravo na nacionalno samoidentifikovanje.
Šta je značila ova politička odluka iz 1945. godine? Ona je, po svojoj opštoj orijentaciji, bila izraz politike onemogućavanja nacionalnog samoodređenja [3], potpune negacije nacionalnih težnji i samog etniciteta Bunjevaca, njihov “anšlus” kao posebne etničke grupe. Prisilna kategorizacija Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata bila je deo šire hrvatske nacio-tvorne strategije, koja je sadržavala integraciju bačkih Bunjevaca – kao podunavskih Hrvata – i njihovog etničkog prostora Bačke, u Republiku Hrvatsku kao ostvarenje “tisućljetnih povjesnih težnji Hrvata” ka obuhvatanju svih hrvatskih zemalja pod jedinstvenu nacionalno-političku državnu upravu. Rad tokom 1945. godine tzv. Đilasove komisije za razgraničenje Srbije (Vojvodine) i Hrvatske u budućoj Federativnoj Jugoslaviji, pokazao je 1945. godine kako postojanje projekta hrvatske Bačke, tako i konfrontaciju srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa, koja je, u punoj meri istorijski ispoljena tek u balkanskim ratovima krajem 20 veka. Strategija hrvatske Bačke nije uspela ali su posledice te strategije na bačke Bunjevce imale dubok, tragičan i ireverzibilan (nepovratan) uticaj.
Za Bunjevce ovaj istorijski prelomni događaj značio je, prvo, tragično, traumatično osićanje progona iz javnog života i razočarenje u pogledu njevi očekivanja za stvaranje uslova nacionalnog samoodređivanja, prvenstveno kroz sistem školovanja i kulturnog izražavanja, stupanje u red ustavno-pravno priznatih nacionalnih zajednica u Jugoslaviji/Srbiji, ravnopravnih sa Srbima i Hrvatima kao državotvornim nacijama.
Drugo, šok zabrane nacionalnog samooređenja izazvao je kod Bunjevaca produženi moratorium nacionalnog samoodređivanja [4], čija je osnovna komponenta bila, i do danas ostala, trauma zabrane, negacije viševekovno izgrađivanog etničkog identiteta (mi smo Bunjevci). Ideološko subsumiranje bunjevačkog etničkog identiteta pod hrvatski nacionalni identitet, dodatno je opteretilo samosvest Bunjevaca, pogotovo zbog grubog, trenutnog i nenajavljenog nametanja hrvatskog državno-političkog (pravaškog) identitetskog koda (mitovi nacionalne istorije u kojoj su Bunjevci izbrisani, nazivi ulica utvrđeni po hrvatskim nacionalnim ideolozima bez spominjanja Bunjevaca, degradacija bunjevačke ikavice na “salašarski divan” i nametanje hrvatske ijekavice i vokabulara u školovanju tokom prvih posleratnih godina i sl.).
Proces identitetskog moratorijuma kod Bunjevaca dodatno je traumatizovan delovanjem institucionalizovane hrvatske kulturno-nacionalne ideološke propagande oslonjene na predratnu koloniju hrvatskih i, u međuratnom periodu u Hrvatskoj obrazovanih, bunjevačko-hrvatskih intelektualaca. No, zabrana pokazivanja etniciteta Bunjevaca u javnosti i njeva upućenost na angažovanje u nacionalno preimenovanim hrvatskim, ranije bunjevačkim, kulturnim institucijama, nije dovela do zaborava i otuđivanja Bunjevaca od svog etniciteta. Mehanizam odbrane i čuvanja bunjevačkog etniciteta (kulturne, sudbinske povezanosti) doprineo je njihovom povlačenju iz javnosti, konzervaciji tradicionalizma i načinu komuniciranja na kojima su Bunjevci uspevali društveno opstat u ranijim okolnostima prisilne asimilacije. Ova etnička samomarginalizacija bila je dublja nego ranije zahvaljujući odsustvu integracione uloge Rimokatoličke crkve (RKC) zbog njene okrenutosti projektu hrvatizacije Bunjevaca. Tome je doprinelo i odsustvo javne podrške Bunjevcima sa strane srpskog kulturnog i društvenog okruženja. Ovo okruženje, zahvaljujući Titovoj kvalifikaciji takve eventualne podrške kao “delovanja srpskih šovinista…”, bilo je prisutno u jugoslovenstvu kao obliku denacionalizacije srpstva (tzv. velikosrpskog hegemonizma, i sl.).
Iz prethodno konstatovanog proizlazi da dugo etničko odsustvo Bu-njevaca iz javnosti Vojvodine (Subotice i Sombora) ima karakter moratorijuma nacionalnog samoodređivanja. Titova anatema iz 1945. se odnosila na takvu evoluciju nacionalnog identiteta Bunjevaca i Šokaca iako je ona u praksi proširena i na etničko izražavanje Bunjevaca u javnosti. Ta ekstrapolacija nacionalnog na etničko identifikovanje odgovarala je interesu realizacije strategije hrvatske Bačke i njenim protagonistima među hrvatizovanim Bunjevcima (*). Njihov uticaj bio je srazmeran političkoj podršci hrvatski orijentisanim učesnicima NOR među Bunjevcima i njihovoj zastupljenosti u strukturama vlasti u sredinama sa bunjevačkom populacijom. No, zahvaljujući hrvatskoj nominaciji svih Bunjevaca nakon 1945. godine, represije kojima su bili podvrgnuti hrvatski politički aktivisti, posebno intelektualci (Bara) u nekoliko navrata (proces križarima, čistke nakon hrvatskog proljeća 1973. godine), doprinele su napred konstatovnom povlačenju iz javnog života i etničkom izolacionizmu Bunjevaca.
Višedecinijski etnički moratorijum Bunjevaca nije bio bez političke energije otpora o čemu svedoče bar dve činjenice. Nakon dve decenije, 1968. godine u Subotici je organizovana prva posleratna Dužijanca koja je predstavljala manifestaciju bunjevačkog etniciteta (nominalno manifestacija Hrvata zbog još važeće zabrane bunjevačkog etnonima). U isto vreme, na traženje grupe Bunjevaca, u Statističkom biltenu AP Vojvodine br. 7. iz 1971. iskazan je broj Bunjevaca i Šokaca koji su se, mimo važeće kategorizacije nacionalnosti, prilikom popisa stanovništva 1971. godine izjasnili kao Bunjevci i Šokci [5].
Složen i višeznačan sindrom bunjevačkog etničkog i nacionalnog samoodređivanja, koji predstavlja faktor produženog moratoriuma, etničko-nacionalne ambivalentnosti dela bunjevačke populacije u Bačkoj, ima ishodište u Titovoj ideološkoj i političko-administrativnoj (policijskoj) intervenciji od 8. maja 1945. godine. Takva ishitrena, jednokratna i precizna intervencija zabrane nacionalnog samooređenja razlog je teškoće “raspakivanja” smisla i razumivanja njegovog značaja za nacionalno samoodređivanje Bunjevaca. Čini se da je za približno misec dana bunjevački etnicitet izbrisan iz pamćenja Bunjevaca time što je bunjevaštvo kategorizovano kao opasan, antinarodni prosrpski nacionalistički stav, istovrimeno zamenjen kategorizacijom Bunjevaca kao Hrvata, kao prazne, administrativne odrednice nacionalnosti prikladne ideologiji nove, narodne jugoslovenske države. Bunjevaštvo je eliminisano kao proskribovani srpski kripto-nacionalizam, nasuprot hrvatstvu, koje je, bar nekoliko godina nakod Titove anateme Bunjevaca, oslobođeno nacionalističkog odijuma.
Izlazak iz sindroma Titove anateme Bunjevaca ključni je korak u njevom nacionalnom samoodređenju, posebno važan za uspostavljanje intrabunjevačkog dijaloga o kojem se kod nas u poslidnje vrime divani. U tom sindromu je zamršeno klupče problema koji obuvataju ne samo nastojanje Bunjevaca da se nacionalno samoodrede, nego i pitanja nacionalnog samoodređenja i međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata (u nekoj miri i Mađara). To znači da se o udaru zabrane nacionalnog samoodređenja na Bunjevce iz 1945. godine može raspravljat, tražit odgovore na pitanja od koji zavisi razumivanje bifurkacije etničkog identiteta na dva pravca nacionalne samoidentifikacije Bunjevaca – ko Bunjevaca sensu proprio i Hrvata bunjevačkog porikla [6]. Brez taki dialoga očekivanja bunjevačko-bunjevačkog (hrvatskog) zbližavanja i suživota ostaje lipa želja sa mutnom pozadinom. Privatanje takog dialoga se može postavit ko jedan od markera samoodređenja bunjevačkog nacionalnog identiteta. Institucionalizacija dialoga, multinacionalni rasprava, ko manifestacije Dana sićanja na dan 8 maja svake godine, za Bunjevce može bit iskorak na put suočavanja sa prošlošću i početak ličenja od traume izazvane istorijskom nepravdom čije poslidice trpimo do današnjeg dana.

(*)

Grubo negiranje bunjevačkog etniciteta imalo je dubok, tragičan uticaj na većinu Bunjevaca, nezavisno od njevog kasnijeg nacionalnog samoodređivanja. O tome svedoče izjave mons A. Anišića u dole navedenom transkriptu kao i svedočenje S. Mesića potonjeg predsednika Republike Hrvatske (izvod iz intervjua sa RSE dat u nastavku). I nakon sedam decenija od ovog tragičnog događaja, hrvatski nacionalno opredeljeni Bunjevci čuvaju svoj bunjevački etnički identitet. To je izraz dugotrajnog identitetskog moratoriuma kod starijih generacija Bunjevaca. Saznanja o instrumentalističkom pristupu politike hrvatizacije Bunjevaca, spremnost vodećih državnika Hrvatske na „humano preseljenje“ bunjevačke populacije sa severa Bačke u dubinu državne teritorije Hrvatske, u najnovije vreme, dodatno opterećuje nacionalnu samoidentifikaciju Bunjevaca. Znaci diferenciranja Hrvata bunjevačkog porekla (dve struje na izborima 2014. godine za Hrvatsko nacionalno vijeće), mogu se dovesti u vezu sa procesom moratoriuma samoidentifikacije u bunjevačkoj populaciji administrativno nacionalno kategorisanoj kao Hrvata.

Omer Karabeg RSE
27.02.2008
Intervju sa Stjepanom Mesićem : Svedoci raspada – Radio Slobodna Evropa

http://www.slobodnaevropa.org/content/article/1045335.html

RSE: Vi ste rekli da ste prvi put čuli za izraz „humano preseljenje“ na jednom ručku kod Tuđmana, kome su prisustovali i predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine, Mate Boban i Dario Kordić. U kom smislu se na tom ručku govorilo o „humanom preseljenju“?

Mesić: Tu se govorilo o tome kako već ima ljudskih žrtava, kako je veliki problem što ljudi stradaju i da na ovom prostoru nikad neće biti mira dok se ne ostvari ideja „svaka ptica svome jatu“. Govorilo se da treba izbjeći ljudske žrtve i onda je spomenuto „humano preseljenje“, koje bi se moglo obaviti tako da ljudi mijenjaju svoja imanja – vojvođanski Hrvati sa Srbima iz Hrvatske, Srbi iz Bosne i Hercegovine sa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i tako dalje. To nije bilo puno detaljizirano, ali je rečeno da bi politika trebala pomoći da se to ostvari. U tom smislu su bili i razgovori sa Belom Tonkovićem, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata iz Vojvodine, kojima sam i ja prisustvovao, a vodio ih je Franjo Tuđman. Kada mu je Tuđman rekao da bi se u jednom kratkom vremenu Hrvati iz Vojvodine mogli preseliti u Slavoniju, Bela Tonković se s tim nije složio. „Ne znam“, rekao je Tuđman, „šta vas drži u Vojvodini.“ Bela Tonković mu je odgovorio: „Gledajte, predsjedniče, Vojvodina je moja domovina, moji preci su u njoj rođeni, mi smo za Vojvodinu vezani i mi ne možemo pristati da napustimo svoj zavičaj i svoju domovinu. Problemi se moraju na drugi način rješavati, ne preseljenjem ljudi.“ Nakon toga prestao je svaki razgovor s Belom Tonkovićem.

Izvod iz transkripta divana monsinjora dr Andrije Anišića i gospodina Mirka Bajića o Dužijanci i bunjevačkom pitanju u emisiji Periskop subotičke kablovske televizije K23 23. avgusta 2013. godine. Izvor: http://www.k23tv.com/index.php?lg=2&c=view_videomusor&slider_none=true&videomusor_szam=1774&musornev=7 (pristup: 11.9.2013)
Voditelj: Samo jedno pitanje, molim vas lepo. Samo momenat. Da li je tačna informacija da je Bela Tonković smenjen sa te funkcije jer je od njega traženo od predsednika tadašnje Hrvatske Franje Tuđmana, da pristane na humanitarnu migraciju …
AA: Neee, Bela se posle toga održao još puno, puno godina..
Voditelj: Ali bio je jedan od zahteva da se ..
AA: Jeste… Ali je Bela odbio.
Voditelj: .. znači odbio saradnju.
AA: … humano preseljenje, znači, da Bunjevci odu, evo, rekao je Tuđman konkretno, na otoke naše, ima mesta na otocima, neka odu Bu-njevci tamo i neka Srbi dođu ovamo i amen.
Voditelj: To nije prihvatio Tonković.
AA: Naravno da nije. Nije on zbog toga smenjen. On je smenjen puno kasnije, već zbog toga je bio velik, što to nije prihvatio ..
Voditej: Ovde kod nas.
AA: Naravno. On je bio, poslije, očito tu i tamo jer je dospio i u ambasadu, gdje je bio, u konzulatu u Beču, ili negde … i tako da, znači, to su bile konkretne ponude, gde sigurno, znači, nije htio… želio je ostati ovdje. Ostali smo ovdje, hvala bogu.

Biluške

[1] Tekst Z. Ifkovića u glasilu Pučke kasine 1878, dijalog A.Anišića i M.Bajića na TV K23, učešće predstavnika Bunjevačke matice u debati Pučke kasine 1878…
[2]Argumenti antibunjevačkih aktivista je da se Hrvati, pod pritiskom srpskih nacionalista, izjašnjavaju ko Bunjevci. Samidentifikaciju Bunjevaca ignorišu.
[3]Politika zabrane nacionalnog samooređenja kao represija naspram etnički grupa koje su pružale otpor reformama posle 1944. godine (plan uključivanja dela Bačke u Hrvatsku, pripreme agrarne reforme i kolektivizacije).
[4]Moratorium je etapa usvajanja etničkog identiteta u kojoj traje istraživanje, procinjivanje sopstvenog identiteta (Jean Phinney).
[5] Popisom 1971. godine je u APV utvrđeno 18258 (Subotica 14892, Sombor 2696) nacionalno iskazani Bunjevaca (izjasnili se kao Bunjevci a u tabelama za Pokrajinu, opštine i naselja svrstani u Hrvate). Pokrajinski Zavod za statistiku, Popis stanovnioštva i Stanova 1971, Prethodni rezultati o nacionalnom sastavu stanovništva 31.marta 1971 god., Novi Sads, jula 1971, Statistički bilten broj 7. str.50-51.
[6] Predistoriju procesa nacionalne diferencijacije Bunjevaca obuhvata prednacionalni period etničke integracije Bunjevaca (od migracija iz Hercegovine, preko Dalmacije do južne Ugarske-Bačke zaključno sa vremenom početka stvaranja nacija u srednjoj i jugozapadnoj Evropi – početak 19 veka) i period stvaranja država-nacija od polovine 19 do polovine 20-tog veka (kod balkanskih naroda taj proces traje do naših dana). Iako su Bunjevci ispoljili zapaženu naciotvornu inicijativu do Prvog svetskog rata taj proces nije rezultirao njihovom nacionalnom integracijom nego je doveo do nacionalnog raslojavanja na hrvatsku i srpsku orijentaciju kao i autentičan bunjevački nacionalni pravac koji nije uspeo da se konsoliduje ostajući, sve do najnovijeg vremena, reziduum asimilacionih procesa kojima su Bunjevci bili izloženi posle Prvog svetskog rata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i Mađarskoj.

Sedamdeset godina od zabrane nacionalnog samoidentifikovanja Bunjevaca u Vojvodini

“Uzimamo na primjer Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti…”
J.B.Tito, govor na osnivačkom kongresu KP Srbije, 8. Maja 1945.

„Iskorenjivanje grešaka“ je trajalo dve nedelje. Zamenjeni su svi dokumenti sa naznakom nacionalnog izjašnjavanja Bunjevaca, novim dokumentima u kojima su svi uvedeni kao Hrvati.

U nastavku su tri teksta na temu nasilne administrativne  kategorizacije Bunjevaca u 1945. godini kao Hrvata:

Aleksandar Raič
Nezaobilazna tema bunjevačko-hrvatskog dialoga: Dugotrajni moratorium nacionalne identifikacije Bunjevaca

Objavito u Bunjevačkom prigledu, 3/2014. str. 193-203.

Ignacije Parčetić

REVOLUCIONARNO UKIDANJE ŠOKACA I BUNJEVACA

Objavito u “Bunjevačkim novinama” Subotica, godina VII (2011), brojovi 70, 71 i 72.

Bunjevačka stranka (Darko Babić)

Memorandum o uzrocima i posledicama političko-pravne odluke o nestanku Bunjevaca

Objavito u Bunjevačkim novinama, broj 1. 2005. str. 15-22.

U nastavku su dodate dvi studije:

Mario Bara : Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata

http://www.google.rs/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CCgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F94880&ei=QiROVd-LFKnOygPHngE&usg=AFQjCNHmKqaQROFKAznOh58C88jCrYA76w&bvm=bv.92885102,d.bGQ

Stevan Mačković : Bunjevci Subotice između dva svjetska rata

https://suistorija.wordpress.com/o-hrvatima-u-subotici/bunjevci-subotice-izmedu-dva-svjetska-rata/

Autori ova dva teksta pristupaju temi zastupajući gledište Hrvata-Bunjevaca u Vojvodini koje ne dovodi u pitanje dekret iz maja 1945 godine.

Književni klub Bunjevačkog prigleda : Ideje, analize, dijalozi

Svrha KKBP je povezivanje autora – analitičara i istraživača međusobno i sa čitaocima u cilju promocije naprednog mišljenja o glavnim društvenim, kulturnim i ekonomskim izazovima s kojima se Bunjevci suočavaje u 21 viku. Ovakav rad pokreću društveno aktivni intelektualci iz javnog i civilnog sektora, političari, lideri i akademski istraživači, koji se bave dugoročnim pitanjima upravljanja organizacijama, produkcijom kulturnih dobara i idejama koje podržavaje razvoj bunjevačke nacionalne zajednice i njevom praktičnom primenom. Okupljanje u mrižu KKBP teži promociji ekspertskih ideja i rezultata analize ključnih izazova našeg vrimena i postizanju intelektualnog konsenzusa o glavnim vitalnim pitanjima bunjevačke zajednice.

Književni klub Bunjevačkog prigleda je proširenje aktivnosti Zbornika za kulturu i društvena pitanja Bunjevaca koji izlazi jednom godišnje od 2012. godine. Do sada publikovane sveske Bunjevačkog prigleda mogu se pregledati na sajtu Bunjevačkog nacionalnog savita:

http://bunjevci.net/bunjevaki-prigled