Ignacije Parčetić – REVOLUCIONARNO UKIDANJE ŠOKACA I BUNJEVACA

(1)
Bunjevci nisu ostvarili matičnu državu, u kojoj bi pridstavljali većinsku naciju, već su se stvaranjom novi nacionalni država posli bratoubilačkog rata, posli života u Jugoslaviji našli ko i toliko puti prija tog u više država, izmed više nacionalizama, prinuđeni da manevrišu svojim egom i pokušajima asimilacije. Sporovi o posebnoj etničkoj pripadnosti Bunjevaca prisutni su u poslidnji stotinu i pedeset godina. Nacionalne države i tom odgovarajući nacionalizmi, produkt su okolnosti koje je stvorila „nacija i država, ruku pod ruku”. Još u XIX viku u francuskoj buržoaskoj revoluciji nacija je definisana ko politička zajednica građana, al ne u etničkom smislu. Nacija je i američka, a narodi koji tu naciju sa sopstvenom samosvišću čine, su skroz različiti. Kod nas postoji široko rasprostranjeno brkanje pojmova narod i nacija. U zapadnom i razvijenom svitu, na koji se pozivamo u maštanju o budućnosti postojali su, a i sad postoje mnogi narodi za koje saznajemo tek kad odemo tamo, jel taj svit s naše pendžere izgleda potpuno homogen iako etnički složen.

Sićanje i zavit pridaka

Zahtiv političke lojalnosti koji se podrazumiva od građana, čini vezu s većinskom nacijom doziranom, jel su etničke manjine sumnjive ko potencijalno nelojalne. U projektima „nacionalizacije” u državama koje su išle principom stvaranja od različitih etniciteta, opšteg zajedničkog nacionalnog identiteta, dikoje su etničke grupe imale razvijenu samosvist, uglavnom ko sićanje i zavit pridaka, ko mi Bunjevci. „Modernizacija” mali u cigurnije veće nacionalne odrednice, koštala je mnoge nestanka. Nestanka u smislu pristanka upotribe jezika, izučavanja svačije, sa mo ne istorije oni čije gene nose. Svođenje na folklorno, na štetu istorijskog, stvaralo je uvik osićaj nebitnosti, marginalnosti. Manje od jedne desetine država na svitu ima stvarno homogenu etničku strukturu, a s jezicima je situacija još složenija, od oko 5.000 jezika, par desetina se svake godine ugasi zauvik. Iako se u međunarodnoj, pa i našoj balkanskoj sadašnjosti na prava manjina često poziva, pogotovo u bilateralnim razgovorima susidni zemalja, položaj manjina leluja izmed prava na različitost i nastojanja domicilne države da minimizira te zahtive.

Začetak u radovima Ivana Antunovića

Noviji pristup ovom fenomenu ističe istoričnost, iđe principima subjektivnosti, kontekstualnosti. Utemeljen je na kulturi i istoriji grupe, al nije njezim izraz, već podrazumiva simbolička zajednica koja viruje u svoje posebno i zajedničko poriklo, na tom zasnovanu posebnu kulturu. Ovo su principi koji mogu dovest u pitanje i istorodnost već zaokruženi veći nacija, u kojima poznavaoci nacionalne istorije mogu identifikovat analitički radove, koji su svojevrimeno sebe doživljavali ko na višem stepenu organizovane jasno izdefinisane zajednice, brez ikake pridstave da će se kroz koji vik zvat zajedničkim imenom, s u to vrime, dosta različitima.

Etnički identitet Bunjevaca u savrimenom smislu, svoje začetke ima u radovima, prija svega, katoličkog svećenika Ivana Antunovića, kasnijeg naslovnog biskupa, koji je svoje kapitalno dilo „Razprava o podunavskih i potiskih Bunjevacih i Šokacih”, objavio materijalno podržan od gosp. Ostojića. Pokrenio je 1870. godine „Bunjevačke i šokačke novine”, koje su se zvale upravo onako kako med navodnicima stoji i nikako drugčije. Pa zar je biskup za osudu, možel kogod kazat da je bio zaveden, neobavišten jel nagovoren? Kako o njegovom radu imamo i usmeno i pismeno konsenzus da je on naš najveći priporoditelj? Zar to nije već potvrđeno i na naučnim skupovima, organizovanim upravo na temu Antunovićevog rada. Kasniji nazivi lista – „Bunjevačka i šokačka Vila” samo su divanili o kontinuitetu njegovi stavova. Divani to i o našem zajedničkom imenitelju. I Bunjevcima i Bunjevcima – Hrvatima i Hrvatima – Bunjevcima zajednički je imenitelj – Bunjevci. Ni jedna druga rič ove tri grupe genetski i rodbinski potpuno istog naroda ne veže u cilinu, iz koje su elementarni dio.

„Mene je prava
Bunjevka rodila”

Sve je to lipo, al ćemo mi za svakog znat pitat – a od koji je…. To nas zdravo baš ne zanima kad zajedničkog imenitelja u samospoznaji i samodefiniciji nema. Uvik razlikujemo rođenu sestru od dalje rodbine, strička i brata od komšije i prijatelja. U nedostatku istorijski repera, prostorni odrednica, često se pokrećemo za bukačima, virujuć u njev sašiven kostim. Naše ruvo možemo vidit samo ako se okrenemo unatrag, oko sebe, ono je tako kako su ga dida i majka naši nosili, pa tako didin dida i majkina majka, svi što su rađali dicu našeg prizimena, brez koji nas i naše dice ne bi bilo ovaki kaki smo, već drugačiji jel nikaki.

Biskup Antunović je svoj program izrazio i ričima: „Mene je prava Bunjevka (velikim slovima) rodila, i zato donle neću da umijem dok se ne osvidočim, da i vi ostali drugog svog naroda sinovi…. ženski bol ne osićate kad gledate, a gdi su oni naši rođaci… u neznanstvu ginu, brojem i imenom se gube, jel ne imadu, ko bi njim knjige znanstva sadašnjeg svita otvorio i udilio… Bio je to i njegov akcent nafine i grubijanske oblike madžarizacije. Složenosti svakako doprinosi i med nama jako izražena i stara ideja slavinstva i jugoslovenstva. Za virovat je da smo mi Bunjevci, platili ovu ideju poslidnjim dukatima.

Istorijski prikid s prošlošću

Prisudni rez, za ne virovat je da je to čuvano ko vojna tajna do nedavno, alatom u svakoj ruki zasikli su komunisti prid sam kraj Drugog svitskog rata. Zbog take trgovine je važno bilo akt o pripravki postojeći evidencija o Bunjevcima i Šokcima za izdat dan prija potpisivanja kapitulacije Nimačke na tlu Jugoslavije ostaje da se utvrdi, ako o tom postoji pismeni trag. Al dokumente o samom naređivanju sad već imamo za četri grada u našoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Vojvodini. Sprovođenje u život ovog „administrativnog” genocida, kako ga je nazvo autor teksta pravnik Karlo Dujmović u „Somborskim novinama” od 7. 9. 2001. godine, oštro je med prvima ovo kritikovo javno. U zaključku teksta autor podvlači: Posle više od pola veka Bunjevci u svojoj otadžbini Srbiji i Jugoslaviji izjašnjavaju se kao narod. Zakon o popisu (Sl. list SRJ br. 74/99) tačka 11. Nacionalna pripadnost, šifra 10 Bunjevac”. Prvi put prid svitom dokument o tom sakaćenju arhivske građe i koletivne svisti, pokazo je somborski advokat ondašnji pridsidnik somborskog „Bunjevačkog kola” Đuro Bošnjak 23. 3. 2003. godine, na elektorskoj skupštini za izbor Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine, di je ko najstariji pridsidavo sidnicom. Dokument izdat od SANOO-a sreza Bačka Palanka je godinu dana prija dobio od pokojnog upravnika somborskog arhiva Radeta Šumonje. Radosno je na skupštini kazo: „Gospodo, ovo od danas više ne važi!”, znajuć naravno, ko iskusni advokat, da sotim (samim osnivanjom Nacionalnog savita), još nije ukinuta latentna snaga ovog naređenja. Ubrzo je pridsidnik Nacionalnog savita Nikola Babić zatražio od Nevenke Bašič Palković da krene tragom bačkopalanačkog dokumenta. Iskusnom bibliotekaru nije bio veliki problem da ove dokumente nađe u subotičkom arhivu. U knjigi „Okružni Narodno oslobodilački odbor u Subotici” svitlost dana čekali su dokumenti GNOOV-a iz Novog Sada (bio u prošlom broju na naslovnoj strani), na kojem se vidi njezinim rukopisom upisana signatura nađeni dokumenata, na kopiji, zatim subotičko naređenje i martonoški odgovor na naređenje iz Sente.
Ubrzo, u novembru iste godine, novinar Nada Haminc donosi tekst „Predsednik Bunjevačkog nacionalnog saveta Nikola Babić obavestio je juče novinare da su otkrili dokument o zabrani postojanja bunjevačke i šokačke nacije, iz 1945. godine, za koji do sada nisu bili uvereni da postoji.” Objavljen je i mali faksimil ovog dokumenta u veličini 7 x 6 cm, pa je tako osto nečitljiv.
Iste godine 1. decembra BNS je zatražio od Skupštine Vojvodine da ista poništi ovaj dokument i ispravi ovu nepravdu. Osim gosp. Đukića i gosp. Čanka obavistili su i gosp. Mauricija Masarija iz OEBS-a, od kojeg su dobili podršku za rišavanje ovog problema Odgovor Skupštine Vojvodine, po ričima advokata Đure Bošnjaka je bio da ne mož derogirat policijske dokumente, već samo zakone. S obzirom da je GNOV (Glavni narodno oslobodilački odbor Vojvodine) 14. 5. 1945. godine bio glavni organ narodno oslobodilačke vlasti u Vojvodini, jasno je da pravni kontinuitet postoji, pa tako i ovo avetinjsko pitanje, brez obzira što je formalno akt izdalo odiljenje za unutrašnje poslove tog istog GNOV-a. I to u formi naređenja, sotim da je izbignuto da se dokumentu da zvaničan oblik, te se ne stoji ni da je naređenje ni odluka ni štogod drugo. U praksi, međutim, imalo je snagu uredbe, pogotovo ako uzmemo u obzir kako je sve ovo inicirano. Priminjivali su ga svi organi vlasti decenijama, s revnošću kaka se nije priminjivala ni za što je zdravo većma tribalo pazit, a pošto se priminjivala i na izborima na svim nivoima, sprovodilo se vrlo svisno i od najviši vlasti.

Srbija – matična država

U broju 8 „Bunjevački novina” od 23. decembra 2003. godine, onda još u izdanju Bunjevačke matice, di je privrimeno bio smišten i Nacionalni savit, Nikola Babić kaže: „Položaj manjina u državi je regulisao zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina SRJ, pa je nakon formiranja Državne zajednice Srbija i Crna Gora, bilo nejasno ko sada preuzima te obaveze. Dilema je razrešena na sastanku predstavnika manjina sa Nenadom Čankom, predsednikom Skupštine Vojvodine, koji nam je saopštio da ove nadležnosti, omnibus zakonom preuzima Pokrajina… Nakon toga smo bili primljeni kod predsednika Izvršnog veća Đorđa Đukića koji je saslušao sve naše probleme… Ovom prilikom sam Đukiću predočio kopiju Uredbe iz 1945. godine… Istovremeno sam zahtevao da se ova istorijska nepravda otkloni.” Pored pokrajinski organa, kaže se dalje u tekstu, primio ih je i ministar za ljudska i prava manjina Rasim Ljajić, o čem je Babić kazo: „Pored već navedenih problema sa kojima se susreće bunjevačka zajednica, ministra Ljajića sam upoznao sa činjenicom da sve manjinske zajednice imaju matičnu zemlju od koje dobijaju materijalnu, tehničku, pa i kadrovsku pomoć, da je Bunjevcima matična država nekada bila Jugoslavija, a sada Srbija. Kako ostale manjinske zajednice imaju podršku matične zemlje, a Bunjevci ne, teško je govoriti o ravnospravnosti.” Pored teksta objavljen je sada po drugi put faksimil novosadskog osnovnog dokumenta u dovoljnoj veličini da se s lakoćom mož pročitat sadržaj naređenja.

Dekret – spomenik nedemokratičnosti

Iz današnje perspektive ovi dokumenti su velika sramota i spomenik nedemokratičnosti revolucionarne komunističke prošle vlasti i svi oni aparatčika koji su sve tako marno sprovodili. Taj rad na, vrimenom se pokazalo, anacionalizaciji Bunjevaca i Šokaca, učinio je da se stvori slika da su samo oni imali ogromnu negativnu stopu priraštaja, dok je baš tu na račun nas rasto broj Jugoslovena. Subotičko naređenje je izdato dva dana posli pokrajinskog, daklem posli potpisivanja kapitulacije 16. 5. 1945. godine pod brojom 58697/1945. Po sadržini je isti s ostalima, odnosno sadržaj je isti ko iz osnovnog novosadskog dokumenta od 14. 5. 1945.
Interesantno je da se u dilu teksta: „Događa se, da se mnogi Hrvati uvode kao bunjevci i šokci u rubrike gde se označava narodnost…” za razliku od druga tri pronađena rič Bunjevci i Šokci piše se malim slovima, a samo Hrvati velikim. To je cigurno zato što baš u Subotici, u to vrime baš Bunjevci čine veliku većinu, a Subotica sotim Bunjevcima u većini, figurira ko jedan od najveći i najrazvijeniji gradova prithodne kraljevine Jugoslavije. Slideći po datumu nastavka, med onima koje imamo je dokument Sreskog narodno oslobodilačkog odbora, sreza Bačko Palanačkog – odeljak za unutrašnje poslove – Sekcija za unutrašnje poslove 1-6 i sve vojne stanice 1-6, izdalo je ovaj dokument pod brojom 1968/1945. dana 18. 5. 1945. Kako su se u to vrime dokumenti kucali na mehaničkoj pisaćoj mašini, na vrlo tankom papiru da bi se mogo postignit određen broj kopija, pa su se oni dosta providili, na poleđini je s druge strane vidljiv pečat o zaprimanju – Plavna 20. 5. 1945. pod brojom protokola 1039, a bio je usmiren očigledno na Šokce. Interesantno je iz današnje perspektive za Šokce spominit slideće pismo Ignjacija Brlića iz Broda -Vuku Karadžiću s kraja 1834. godine u kojem, izmed ostalog, kaže: „Ove zime tj. mesecu martu malo ne biaše okreši u Bosni, – kerštenici Šokci” i Vasi su se protiva Trcima podigli, ali nepromotrivši da još nije određeno i ugovoreno vreme došlo – moradoše se treći dan umiriti, – pop Jovica bio je vođa … (Mushin Rizović „Između Vuka i Gaja”, Oslobođenje, Sarajevo 1989.). „Neven” od 30. 4. 1938. kaže – „HSS koja je osnovana prije 13 godina u Subotici sa ciljem da razbije ideološko jedinstvo vojvođanskih Bunjevaca i Šokaca, koje je do sada postojalo, počela je ponovo živahniju akciju.” Više putova iz ovih citata vode, triba di koji od mogući rekonstruisat, pa probrat iz današnje realnosti života Šokaca, približit se mogućem zaključku brez nervoze opriornosti.

Poslidnji dokumenat pronašo sam nuz stručnu pomoć Isidore Jež, arhiviste u somborskom arhivu 10. 6. 2007. (Istoriski arhiv Sombor – fond 530). Dokument broj 1178/45 koji Okružni odbor Sombor dostavlja (GNOO-u Apatin, izdat je istog dana ko i subotički, a zaprimljen pod brojom 2390/45 dana 26. 5. 1945. Gospođa Jež je na njeg naišla krajom 2005. godine u toku redovne obnove fonda „Sreski narodnooslobodilački odbor Apatin 1945 – 1946”. i pokazala pokojnom direktoru Šumonji, al je ne poznajuć našu, ipak bunjevačku neslogu, dat na uvid somborskoj gospođi M.Č. koja je tu vist vridno čuvala od javnosti. Spomenutim dokumentima je ko i u ostalima, skoro uvik iste sadržine, naređeno doslovno slideće:

– Događa se. da se mnogi Hrvati uvode kao Bunjevci i Šokci u rubrike gde se označava narodnost, a ne kao Hrvati npr.: u legitimacije, razne evidencije i spiskove, i to biva često po njihovim izričitim zahtevu ili volji i nahođenju dotičnog činovnika.
Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.
U raznim okruzima i mestima, gde su oni dosada uvedeni kao Šokci i Bunjevci, ima se to ispraviti i označiti kao Hrvati naročito u legitimacijama, biračkim spiskovima, putnim objavama i raznim drugim spiskovima po narodnosti. Ubuduće se imaju unositi samo isključuju kao Hrvati. Sve do sada izdate legitimacije i isprave, gde su označeni kao Bunjevci i Šokci imaju se uništiti i nove izdati, izdavanje novih legitimacija nesme se ponovo naplaćivati od stranka. Stavlja vam se u dužnost da o ovome odmah izvestite sve gradske i sreske odbore a preko ovih i mesne, da to što pre bezuvetno sprovedu, a vi da se starate, da se ovo svakako izvrši i da o učinjenom izvestite.
Gornje vam se dostavlja do znanja i vršenja radi s tim da u roku od 10 dana o učinjenom podnesete izveštaj /bez požurivanja/ ovom Odboru.
Rok 10 dana.
SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU!

(2)
Sve je bilo vrlo hitno i važno. O izvršenom, mora se u ostavljenom roku od 10 dana dostavit pismeni izvištaj. Jedan od ti je i izvištaj Narodno oslobodilačkog odbora Martonoš pod brojom 1974/1945 od 7.06.1945. upućen SNOO-u Senta. U njemu se kaže:
-Na Vas broj 3072/1945. izvestavate se da su bunjevacke i sokacke narodnosti po legitimacijama, birackim spiskovima, putnim objavama i raznim drugim spiskovima ispravljeni i uvedeni kao Hrvati. U potpisu – junaci – Predsednik MNOO-a Bajic Ilija i referent za u.p. Congradac Ljubomir. Izgleda da mašina koju su koristili nije imala našu ortografiju.

Kako je do svega ovog opšte došlo?

Normalno, moralo se s najvišeg mista inicirat. Odgovor nalazimo brez potribe čitanja izmed redova, iz Titovog govora na Osnivačkom kongresu KP Srbije u Beogradu 8. maja 1945. -znači nedilju dana prija prostačkog i necivilizacijskog „dopisa” GNOOV-a iz Novog Sada, koji su posli svi citirali. Siroti, šta su i mogli, bili bi sminjeni, i to sad, kad je jesen rodna, u maju stigla. Nisu blesavi, napisali, pa šta njim (Bunjevcima i Šokcima) budne. Završavajuć divan o odno- su prema Šiptarima, Tito pravi slideću paralelu.

– Uzmimo, na primjer, Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost – Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti. Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam! Ja bih htio da naša Vojvodina bude zaista pokrajina bratstva i jedinstva, u kojoj će svi narodi živjeti u slozi, gdje neće biti nikakve razlike između njih. („Autobiografska kazivanja” Institut za savremenu istoriju Beograd, II tom – prvo izdanje 1982.)

Iz ovog logično slidi di je najteži udar nacionalizma po državu – pa med nama Bunjevcima, lokalnim šovinistima. Eto dara prosvitljeni drugova. Do sad je pronađeno sedam dokumenata pridmetnog sadržaja, poređani hronološki kako su izdavani:
08. maja 1945. Titov govor na osnivačkom kongresu KP Srbije
14. maja 1945. Glavni NOV Novi Sad-broj 1040/1945
16. maja 1945. Okružni NOO Subotica-broj 5869/1945
16. maja 1945. Okružni NOO Sombor – broj 1178/1945, zaprimljeno u Apatinu
26. maja 1945. Sreski NOO Apatin –pod brojem 2390/1945
18. maja 1945. Sreski NOO Bačka Palanka – broj 1968/1945
26. maja 1945. Sreski narodnooslobodilački odbor Apatin broj 2390/1945 Mesnom NOO-u
7. juna 1945. Narodno OO Martonoš – broj 1974/1945 /odrađeno/

Kako je „politički marketing” odrađen u ono vrime

U utorak, 24. oktobra 1944., general major Božidar Maslarić, (Dalj 1895. – Zagreb 1963. đak – solunski dobrovoljac, od januara 1937. komandant bataljona Šezdeset druge španske brigade u građanskom ratu, u zemlju došo 1944. iz Moskve, s mista podpridsidnika Sveslovenskog komiteta, narodni heroj), dono je u Suboticu naređenje da se zbog potribe mobilizacije svi privredni snaga (i prija svega pitanja saradnje dila neslavinskog stanovništva sa okupatorom) uspostavlja privremena vojna uprava na području Banata, Bačke i Baranje. „Radio vijesti” od 25. oktobra samo navode da je na kraju general Božidar Maslarić, održo završni govor. On je u Subotici opet dvi nedilje posli tog 6. novembra 1944. na velikom mitingu povodom dvadeset sedme godišnjice Oktobarske revolucije. Prvi je tom prilikom divanijo Grgo Lulić – sekretar NOO i izmedostalog kazo:
– Mi, stanovnici grada Subotice, Hrvati, Bunjevci i Srbi nećemo to zaboraviti… Posli njega divanio je potpukovnik sovjetske vojske Slucki, a onda je rič dobio general Božidar Maslarić koji je počo ričima:
– Braćo Slaveni! Braćo Bunjevci i Srbi! Drugovi borci, podoficiri, politički komesari i komandiri…
Srbe i Hrvate spominio je još samo u kontekstu saradnje pojedini grupacija s okupatorom, a o Bunjevcima više ništa.
Posli njega, divanio je član Glavnog Narodno-oslobodilačkog odbora za Vojvodinu, Geza Tikvicki, koji pomalo zagonetno kaže da je:
– srećan što … možem poslije trogodišnje okupacije …. da prozborim javno našim jezikom…

Važno je skrenit pažnju na manje poznat govor pridstavnika Nacionalnog komiteta i člana Glav-
nog odbora NOO Vojvodine – Nikole Petrovića (Novi Sad 1915, član pridsidništva ANOJ-a i član NKOJ-a, član vlade DFJ), koji u „Radio vijestima” od 8. Decembra 1944. kaže na konferenciji JNOF-a (Jedinstvene narodno oslobodilačke fronte) za grad Suboticu:
– … rođen u Zagorju, sin hrvatskog naroda, njime se ponosi čitav hrvatski narod. Na njega mogu biti ponosni i Hrvati Vojvodine… Svi pošteni ljudi uživaće slobodu i sva prava. To donosi i obaveze za te narode. Oni treba da dokažu djelom, da nemaju ništa zajedničkog sa krvnikom Hortijem i njihovim slugama, koji su na primjer, zabranjivali našim Hrvatima u Bačkoj da se nazivaju tim imenom i dozvoljavali su im samo da se nazivaju Bunjevcima. To gorko nasleđe pripada prošlosti. To nasleđe treba ujedinjenim snagama da se otkloni…. Živjelo bratstvo i jednakost naših naroda!..

Mi bi tili bit samo Bunjevci. Eto nas Bunjevaca na istoj liniji sa Hortijem, po mišljenju druga Nikole Petrovića, i mi bi furtom baš, to što i oni – da ne budemo drugo do Bunjevci, ako mož. Pa fala, dok jedared ne vratimo. Na kraju je telegram upućen Nacionalnom Komitetu oslobođenja Jugoslavije u kojem se izražava želja
– da se krajovi Baje i Pečuja, naseljeni u većini našom slavenskom braćom, priključe …
Telegram je poslat još i pridsidniku SAD Franklinu Ruzveltu, maršalu Staljinu i pridsidniku britanske vlade Vinstonu Čerčilu (ni manje ni više). Mogući smer ovakog raspleta positom Tavankutu, najavio je bunjevački general Narodno oslobodilačke vojske Ivan Rukavina, iz čuvenog roda ličkih Rukavina. Rođen je 26. januara 1912. u Otočcu, penzionisan ko general armije, gimnaziju završio u Ogulinu, studiro medicinu u Zagrebu, di je posto član SKOJ-a od 1933. Bio je komandant bataljona „Đuro Đaković” 129. internacionalne brigade u španskom građanskom ratu, jedan od organizatora ustanka na Kordunu i Baniji, od ustanka do septembra 1943. komandant Glavnog štaba NOPO Hrvatske. Od maja 1942. je član vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije – (obavištenje J. B.Tita iz Foče od 06.05.1942.), od 1943. do 1944. komandant je IV korpusa NOVJ, a u vrime posite na Tavankutu, kako stoji u „Radio vijestima” od 30. decembra – zapovidnik je Vojne uprave za Banat, Bačku i Baranju, pa šef naše vojne misije u Parizu, načelnik VVA JNA, komandant armije, narodni heroj, akademik (Podaci iz „Vojna Enciklopedija” i iz „Leksikon – Narodnooslobodilački rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945.). Njegova vojna karijera trajala je do prolića 1967. kad je sminjen. Tito o tome kaže:
– Još u decembru 1966. Godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan je sastanak sa vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu Teritorijalne obrane (TO) u republikama. Gošnjak (ministar vojni) je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić. No „lavina” reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin imali su podršku Bakarića i Kardelja. Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za sekretara CK Hrvatske. U drugim republikama Gošnjaka su smatrali ruskim čovekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je „rusofil”. U proleće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar. Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog njegovog stava prema TO. Njegovo mesto dobio je Nikola Ljubičić, iako je i sam Gošnjak predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i službeno penzionisan. (Vjenceslav Cenčić „Titova poslednja ispovest” u izdanju „Grafos” Beograd i „Orfelin” Kraljevo, 2001.).

Tavankućani, čestitamo vam Božić

O positi Tavankutu, novine „Radio vijesti” izvištavaju da je general Rukavina došo čestitat Božić u društvu pridstavnika Nacionalnog komiteta – Nikole Petrovića, koji je tu sa željom da u ime vojvođanski Srba čestita Božić, pridsidnika NOO za grad Lajče Jaramazovića, komandanta Vojnog područja Miloša Tadijinog, člana Glavnog odbora NOO Geze Tikvickog, pročelnika privrednog odeljka Ladislava Grosa i drugih. Dočekani su na početku sela svečano s konjanicima i zastavama. Na lipim željama u selu, upućeni od strane dr Grge Tumbasa, general Ivan Rukavina je odgovorio „bunjevačkim narječjem” kako stoji u novinama slidećim ričima:
– Srićan vam Božić, da vam progovorim našom lipom ikavicom kako me je moja majka naučila, došao sam ne da vam držim programski govor, nego da vam zaželim srićan Božić i da se proveselim s vama. Ali ipak osvrniću se na historiju Hrvata u ovim krajevima. Za vrime Austro-ugarske pokušavali su da vas odnarode i pomađare. I što su oni u svom nastojanju bili uporniji vi ste bili čvršći i vi ste pobjedili. Za vrime prošle Jugoslavije opet su vam pokušali osporiti hrvatstvo, a sad kad je stvorena demokratska i federativna Jugoslavija ja vam kažem da nema više bojazni bez obzira kojoj će federativnoj jedinici pripadati autonomna Vojvodina, da će tko više osporavati vaša prava ili hrvatstvo.

Govor je prikidan klicanjem maršalu Staljinu i maršalu Titu. Zašto je upravo general Ivan Rukavina došo da kaže koju Bunjevcima, na lipoj mišanoj, zaboravljenoj, a kod nas najvećma očuvanoj ikavici, kogod moždar mož razumit ako samo malo tidne. Nijel moždar odlazak Baranje, koja je do kraja rata smatrana integralnim dilom Vojvodine, na zahtiv KP Hrvatske 1945. iz sastava Vojvodine, a ulazak istočnog Srima u njezin sastav, iako je Andrija Hebrang, na svoju ruku 1945. poslo čitavu garnituru svoji rukovodilaca u Misni komitet Srimske Mitrovice, sa zadatkom da obuhvati sve partijske organizacije u Srimu i da ji priključi CK-u KP Hrvatske, čemu se Tito istina odlučno usprotivio („Novi prilozi za biografiju J. B. Tita” III tom,Vladimir Dedijer -Beograd 1984./, ko još jedno, od i sad tabu tema, na istom ovom tragu, novi prostora).

Sudbina „trokuta” Subotica – Sombor – Baja

Ova ideja, naravno nije nova. Maja 1939. zakazan je dolazak izaslanika dr Mačeka (koji je u Subotici studiro prava), dr Ljudevita Tomašića u Šebešić, al je posita bila zabranjena, a podnete su i krivične prijave zbog širenja visti da je postignut sporazum po kojem će u kraljevini Jugoslaviji doć do izvesni pomiranja granica. Čitani su i tekstovi za koje se divanilo da su nacrti sporazuma (Istorijski arhiv Subotica, F57.3616/1939.) U službenim biluškama žandarmerije, evidentirano je da je misec dana prija, zemljoradnik Franjo Rudić iz Tavankuta dobio od Josipa Vukovića Đide niki tekst sporazuma i da je u njemu označena posebno kraljevina Srbija, kraljevina Hrvatska i kraljevina Slovenija, s novim graničnim linijama, odnosno koji će kotari kojoj kraljevini pripasti, dok će vojska i mornarica bit zajedničke, a budžeti odvojeni. Ovaj konfederalni proces, započet je potpisivanjom sporazuma Cvetković –Maček 24. avgusta 1939. s čime je stvorena Banovina Hrvatska, s nizom državni ovlašćenja. Granice ovim sporazumom nisu bile do kraja definisane, a jednom dilu bački prvaka HSS-a divanjeno je o ulasku linije Batina – Darda – Sombor – Subotica u Banovinu Hrvatsku. O tom „Subotičke novine” od 26. januara 1940. godine donose izjavu subotičkog prvaka HSS-a Josipa Vukovića Đide, datu prilikom njegovog boravka u Zagrebu, da granice Banovine nisu konačne i da će Subotica (najdalja tačka linije) bit uključena. (Stevan Mačković, „Klasje naših ravni”,1-2 2005. U ovom broju objavljen je i faksimil osnovne naredbe GNOV Novi Sad, al u drugom kontekstu). Kako god bilo s drugima, cila Bačka (južna, jel i Baja je bila u Bačkoj), ostala je di je bila prija stvaranja DFJ.

Kako su nas „obrađivali”

Mi Bunjevci nemamo pomoć ni jedne države na svitu, ko što je imaje od svojih Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci, Albanci, Rumuni… već samo od države čija smo nacionalna manjina, što imaje i drugi, pored već spominjane pomoći države svoji zemljaka. Ni Bunjevci u Madžarskoj ne dobivaje za svoje aktivnosti ni filera, njeva je Akademija nauka „naučno utvrdila”, da nema osnova da postojimo ko narod, ko zasebnost, već samo ko Hrvati. Poznat je termin –„bot-Magyar”, ko metod madžarizacije Bunjevaca, sve do kraja sedamdeseti godina, a ima značenje onog ko je pod batinom posto „domaći”. Taki je bilo i u socijalističko vrime, o čemu su nam na naš i njev užas, divanili Bunjevci iz mista južne Mađarske, kako su njim očeve priko vikenda policijski „obrađivali”. Tu nisu vodili računa jesil ti Bunjevac-Hrvat, jel Bunjevac. Bilo je to oplavljivanje leđa „vod-Raca”, jel oped u privodu – diviji Raca. Interesantno je, ako se to tako mož za ovo kazat, da su izgleda baćuške to podržavali i inicirali. Čudno? Ne, evo i zašto. Snižnog januara 1946. delegacija od deset pridstavnika bački (madžarskog dila) Bunjevaca iz Baje, Gare, Čavolja, Bačaljmaša i drugi manji mista, pridvođena piscom Antunom Karagićom positila je Beograd. Primijo ji je Tito, a sastanku su prisustvovali vojni ministar Ivan Gošnjak i pridsidnik parlamenta Ivan Ribar. Tom prilikom domaćinima su gosti otvoreno izrazili želju da se bajski trougao pripoji Jugoslaviji, a na bazi svega onog što su u Drugom svitskom ratu činili, naročito formiranjom NOO-a u mistima sa našim bunjevačkim i srpskim življom. Tito nije tajio da je to za njega neizvodivo, govoreć otvore-
no:
– Ne mogu žrtvovati pola Istre za jedan deo teritorije Bačke, ni onda ako tamo puno južnih Slovena živi, jer i u Istri puno Hrvata živi, i o njima se moram starati, a i teritorija je sa vojne tačke gledišta izuzetno važna za Jugoslaviju. Dakle, nisu tačni navodi pojedinih mlađih autora, da su tom prilikom davana obećanja, da su data „jemstva delegaciji da će se zauzeti u njihovim nastojanjima u pripajanju tog područja Jugoslaviji”, a koja su mogla kod gostiju podgrijavati lažnu nadu.

Sva Titova ohrabrivanja prilikom rastanka, da ne klonu (lipo od njega), nisu njim pomogli na povratku. Na granici su ji naravno, čekali organi unutrašnji poslova, oma su odvedeni na saslušanje, koje se nastavilo sukcesivno. Ipak 19. -20. maja 1946. održan je I kongres Antifašističkog fronta za južnoslovensku sekciju u Baji. Odlučeno je da se južni Sloveni izdvoje iz dotad postojećeg Slovačko-južnoslovenskog saveza i formiraje svoj poseban savez. Petog oktobra 1947. u Bačaljmašu održali su svoj II kongres, na kojem su izmed ostalog prominili ime Antifašističkog fronta južnih Slovena Mađarske u Demokratski savez južnih Slovena Mađarske, brojeć početkom 1948. godine oko 13.000 članova. Sve do zaoštravanja odnosa sa Sovjetskim savezom bilo je aktivnosti, kad su griji od prija par godina za Antuna Karagića odlukom suda postali teški sedam godina, za Lazu Babića pet godina, a i ostali su dobili prema „zaslugama”. Najveću kaznu novi razvoj događaja dono je Milanu Ognjenoviću kojeg je Dr Janko Peter, pridsidnik Narodnog suda u Budimpešti, osudio na devet godina robije i zaplinu imovine. Interesantno da o ovim značajnim događajima prva posliratna knjiga o madžarskim južnim Slovenima, koju je objavio Danilo Urosevics 1969. nema ni riči. Aktivnosti su počele još 7. 12. 1944. kad su Bunjevci i Srbi iskoristivši dolazak Crvene armije formirali revolucionarnu vlast. Posli ukidanja vojne uprave u Madžarskoj, marta 1945. osnovane su misne organizacije Antifašističkog fronta Slovena u Baji i Santovu.

Nada u „pripojenje”

Jedan od glavni vojni rukovodilaca, poslat iz Subotice, bio je (bezbednjak) Marko Poljaković. Virujuć da je pripojenje Jugoslaviji moguće, na narodnom zboru u Gari, Antun Karagić upravo iz Gare, vodeći organizator ovi gibanja i pridsidnik NO za subotički okrug Lajčo Jaramazović, divanili su javno o ideji pripojenja. Karagića spominju i u zapisniku sa sidnice CK KP Hrvatske od 14.12.1945. Vladimir Bakarić prema zapisniku kaže:

– Ovdje je bio Karagić iz Banjskog Trokuta (tako stoji), te je tražio pomoć u radu. Pitao sam tko je on, Kardelj je javio da je isti na čelu fronte i da radi sa nama, i javio nam je da mu mi damo što veću pomoć i da rukovodimo sa političkom akcijom u Banjskom Trouglu (opet isto), pošto su tamo u većini Hrvati, te da im pomognemo da budu što glasniji u njihovom zahtjevu za pripojenje Jugoslaviji.
Stevo Krajačić nastavlja:
– Hrvati u Subotici su zapos- tavljeni, mislim da bi mi to trebali da ispitamo…
Vicko Krstulović:
– Kada je bio Pajo (Pavle Gregorić) u Subotici on je tamo govorio, a subotička štampa nije donijela ništa premda je on Ministar za Hrvatsku u Saveznoj Vladi.
Stevo Krajačič:
– Jedino rješenje za Suboticu i okolicu bilo bi pripojenje tog kraja Hrvatskoj. Pošto je tamo većina Hrvata a odnos prema njima nepravilan, to bi se kad se povuče Crvena Armija iz Mađarske, ako se te stvari ranije ne riješe tamošnji nezadovoljnici mogli bi u Mađarskoj da nađu podršku kao na pr. Janka Pusta.

(3)
Karagića spominje i dr Juraj Andraši u svom podužem izvištaju Komisiji za razgraničenje kod Pridsidništva Vlade Hrvatske od 23. novembra 1945. U kojem, izmed ostalog kaže:
– Glavna mi je zadaća bila, da pronađem način, kako da se priberu uvjerljivi dokazi o broju našega življa u Bajskom trokutu…. Drug Jaramazović (kasniji ministar brez portfelja u Vladi Srbije, na čijem su se salašu krili ilegalci, pa i Jevreji, primedba I.P.) je u svojstvu predsjednika narodnog odbora pokazao naročito zanimanje za moj rad te mi je dva puta stavio automobil na raspolaganje, da bi mogao doći do druga Karagića, koji navodno najbolje može poslužiti za informacije. Nesreća je htela da se sa njime nisam mogao naći, ali sam ostavio upute kod tajnika okružnog odbora Ninkova.

Rišenje pitanja Bunjevac – Hrvat

Ko najvridniji nalaz u Somboru smatra, gradivo o katastru o svim opštinama Bajskog trokuta, a koje se slučajno nalazilo u Somboru. Andraši tačno zna šta pojam Bajski trokut znači, za razliku od mnogi koji danas misle i pišu, da je to trokut Baja-Sombor-Subotica. O stanju u njem, u ovom značajnom izveštaju Andraši nastavlja:
– Mađarska statistika za Baj- ski trokut je za nas skroz nepovoljna. Ona pokazuje naprama 11.600 Hrvata i Srba (14%) 44.000 Mađara (52%). Za svoga boravka u Subotici i okolici prikupio sam od nekih poznavalaca (Lulić, Blaško Rajić, potpredsjednik ONO u Somboru Vujović) mnogo povoljnije brojeve, prema kojima bi omjer našeg življa bio bar podjednak. Za to govore i drugi neki dokazi, npr. da se u Baji služba u crkvi (propovjed) vrši svake druge nedjelje na hrvatskom jeziku (po kazivanju biskupa Budanovića). Dr. Katanec obećao mi je u tom pravcu poslati pismeno izvješće, a u tu svrhu imao bi se poslužiti kazivanjem Ante Karagića iz Gare, koji sada živi u Riđici. Na sastanku kod predsjednika okružnog narodnog odbora u Subotici Jaramazovića, obećani su mi još specijalni referati za pojedina pitanja o Bajskom trokutu od drugova Šokčića i Mazića. Potonji bi opisao učešće Bunjevaca Bajskog trokuta u narodno-oslobodilačkoj borbi i njihovo nastojanje, da budu pripojeni Jugoslaviji. U tu svrhu bile su u Beogradu dvije delegacije, od kojih je jedna navodno dobila obećanje od maršala Tita. Od direktora gimnazije Evetovića primit ćemo izvješća o postupanju Mađara s našim školama za vrijeme okupacije, da bi nam to poslužilo kao primjer njihova nastojanja za mađarizaciju… Jedino sam u Subotici pregledao izvješća subotičke gimnazije od 1894. do 1910. Opazio sam da je 1894. bilo na toj gimnaziji iskazano 103 Bunjevca i 19 Srbo-Hrvata, a taj broj sve više pada tako da ima 1910. svega samo 41 Bunjevac i 17 Srba. Zato sam zamolio prof. Evetovića, da sam ili neko drugi prođe sva imena đaka iz 1910. i ispiše one, koji su po njegovu znanju Hrvati.

Pavle Gregorić, ministar za Hrvatsku u Ministarskom savitu DF Jugoslaije, poslao je 28. aprila 1945. Pridsidništvu narodne vlade Hrvatske, u Šibenik, zanimljiv pridlog. On u ovom dopisu prvo određiva tadašnje granice Vojvodine,
slidećim ričima:
– Vojvodina je na zapad, prema Hrvatskoj dopirala dotle, dokle su vojvođanski partizanski odredi i narodno-oslobodilačke vlasti organizovale oslobodilačku borbu. To je bilo do Vukovara i do Vinkovaca… Pravednim rešenjem pitanja granice Vojvodine na zapadu Srema prema Slavoniji, odnosno prema federalnoj Hrvatskoj, zatim rešenje pitanja Bunjevaca-Šokaca-Hrvata u Bačkoj… Pitanje Bunjevac-Šokaca-Hrvata u Bačkoj ne može i ne treba da se reši možda nekim odvajanjem severo-zapadne Bačke, tj. kraja između Subotice-Sombora i Dunava, i pripajanjem toga kraja Hrvatskoj… Ako je potrebno da Hrvatska bude pojačana izvesnim delom Vojvodine, prirodnije bi bilo da se Baranja uklopi (preko Osijeka) pored toga što u njoj ima Srba koliko i Hrvata (vidi tabelu I) i što ranije nije bila sastavni deo Hrvatske, nego je u sklopu Vojvodine ušla u sastav Jugoslavije. Ovakvo srpsko-hrvatsko razgraničenje nazvali bi bačko-baranjskom kompenzacijom. U tom slučaju Dunav bi postao prirodna granica Vojvodine…

Koliko je koga bilo

Spominuti popis stanovništva koji prilaže drug Gregorić, navodi da u Bačkoj ima 92.217 Hrvata, dok ji u Baranji ima 10.434, Bunjevce zasebno, ne vidi u izvištaju komisije za popis. Sam grad Subotica, prema popisu sprovedenom u Kraljevini Jugoslaviji 1931., na koji se u krajnoj liniji Drug i oslanja, ima zvanično 18.145 Bunjevaca, (više nego što čitava Baranja ima Hrvata), i 683 Hrvata, a sa spoljnim teritorijama grada, broj Bunjevaca je 43.832, il 44,29% , Hrvata ima ukupno 880. ili 0,89%. Značajan je pored Bunjevaca, procenat Madžara od 38,73%, treći po broju su Srbi sa 8,86%, a četvrti Jevreji sa 3,78%, Nimci čine 1,99%. I u dopisu, koji je Gregorić dostavio 14. jula 1945. Radi Pribićeviću, u Pridsidništvo Vlade Hrvatske, u kojem ga upoznaje s dopisom koji je poslao Pridsidništvu Ministarskog savita DFJ, o obustavljanju izbora za norodnooslobodilačke odbore u Vojvodini (da se zbog eventualni novi granica, ne sprovode još jedared), on barata a istim proizvoljnim relacijama, jel kaže da u Subotici ima 65% Hrvata. Ovaka matematika, bazira se i na značajnom smanjenju učešća u ukupnom broju stanovnika Nimaca, Madžara i Jevreja.

Šta i di sa Suboticom, Somborom…

Komisija ko da je spominuto, Gregorićevo, naučila napamet. Pridsidnik AVNOJA dr. I. Ribar, u ime svog Pridsidništva, poslo je 10. jula 1945. Pridsidništvu Ministarskog savita DFJ, izvištaj komisije za razgraničenje izmed Hrvatske i Vojvodine. Članovi komisije, formirane 19. juna 1945. s hrvatske strane, bili su Vicko Krstulović, ministar unutrašnji poslova Narodne vlade Hrvatske i Jerko Zlatarić, potpridsidnik Okružnog NOO-a u Somboru, rodom iz baranjskog sela Gajić, a sa srpske strane Jovan Veselinov – Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine i Milentije Popović, ministar unutrašnji poslova Narodne vlade Srbije. Pridsidnik je bio crnogorski kadar Milovan Đilas, ministar za Crnu Goru pri saveznoj vladi. Prema izveštaju, sporne teritorije izmed Hrvatske i Vojvodine (tako stoji) u srezovi Subotica, Sombor, Apatin, Odžaci – severno i severoistočno od reke Dunava (Bačka). Dalje se kaže:
– Srez Subotica naseljen je u ogromnoj većini Hrvatima. Srez Sombor od slovenskih manjina ima relativnu (neznatnu) većinu Srba i to raspoređenu tako da Srbi imaju većinu u gradu Somboru, a Hrvati na selima… Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a grad Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferski grad, čije komunikacije i čitav privredni život struje na jug, a ne na zapad. Uključenje svih pomenutih srezova u Hrvatsku ne dolazi u obzir iz prostog razloga, što u nekim od tih srezova Srbi imaju relativnu (od slovenskog življa) većinu. Zato je komisija smatrala da čitava ova teritorija treba da ostane Vojvodini. Razumije se, ako bi se ova teritorija proširila na sjever preko stare jugoslovensko-mađarske granice i uključila u sebe i Hrvate u prostoru Baje, koji se nalaze u Mađarskoj pitanje bi se moralo ponovo uzeti u pretres. Prema tome je pitanje razgraničenja na tom prostoru, sem ostalog, usko povezano sa pitanjem definitivnog utvrđivanja granica Jugoslavije na mirovnim i drugim konferencijama.

Tražimo status naroda, a ne manjine

Dok smo mi Bunjevci živili na kompaktnom prostoru, dok se nismo virujuć caru austrijskom, razasuli ko graničari, sve do Temišvara i Arada, niko nije smio zakečkavat nas, brez da to ne zažali. To je i razlog zašto se svako istraživanje, fundirano u prošlo vrime, a koje bi moglo bit čvrst temelj za nove odnose, koji će tili to oni svi, jel ne, morat u novim vrimenima omogućit određenu unutarbunjevačku kohezivnost. Druge nacionalne manjine, a nama teško pada da smo tu di smo domaćini bili, sad mi nacionalna manjina, koliko god da nas sad malo ima, imaje potporu i države Srbije – svoje matične države. U vezi sotim našim nesređenim statusom, u kom nemamo matičnu državu, bolje kazano, nijedna nas država nije priznala da nam je baš ona, matična država eksplicitno, bilo je riči 2005. kad su g. Nikola Babić, g. Đuro Bošnjak, g. Šime Sekulić i g. Josip Bošnjak, bili primljeni u kabinetu ondašnjeg pridsidnika republike, g. Vojislava Koštunice. Primio ji je savitnik g. Samardžić. U uvodnoj riči, somborski advokat, pravni zastupnik Biskupije u vrime Biskupa Lajče Budanovića, g. Đuro Bošnjak, kazo je, naravno na zvaničnom državnom – srpskom jeziku, izmed ostalog i ovo: „Povodom nacrta Zakona o nacionalnim manjinama, Bunjevci iz Bačke smatraju da se njima mora priznati status državotvornog, autohtonog, konstitutivnog naroda u državi Srbiji. Bunjevci na to imaju pravo jer su u najvažnijim trenucima istorije krajeva u kojima žive, pokazali svoju konstitutivnost i državotvornost kao autohtoni narod… oni su kao militari zajedno sa Srbima bili presudni politički faktor kod dobijanja statusa slobodnih kraljevskih gradova Sombora 1749. i Subotice 1782. godine. Dileć zajedničku sudbinu u Austrijskoj, a potom u Austro-Ugarskoj monarhiji, Bunjevci se ponovo zajedno sa Srbima izjašnjavaju za otcepljenje njihovih krajeva od Ugarske i pripojenje Srbiji… Tu su Bunjevci odigrali presudnu ulogu i upravo se najviše na nju i pozivaju tražeći svoja već jednom stečena prava. (Sitimo se završnog teksta sa Velike narodne skupštine u Novom Sadu – Srbi, Bunjevci i ostali…nije to srpska griška, već realna procina ondašnje konstalacije.) U Somboru je na primer tada po popisu iz marta meseca 1919. godine bilo 8.000 Bunjevaca, 12.000 Srba i ukupno 29.000 stanovnika. Da je 8.000 Bunjevaca glasalo za ostanak u Mađarskoj, Srbi bi bili nadglasani. Mihalj Karolji je tada već radio na obrazovanju posliratne Mađarske i vrlo aktivno (obraćajući se proglasom – Bunjevcima, Nijemcima, Rumunima, Rusinima, Sasima, Srbima i Slovacima – tim redosledom stoji u naslovu. U Subotici di su Bunjevci činili veliku većinu, značaj njevi glasova prosto je bio prisudan, primedba I.P. ) na pridobijanju Bunjevaca, obećavajući mnoštvo privilegija. Naprotiv, Bunjevci se priključuju i postaju zajedno sa Srbima nosioci zahteva za otcepljenjem od južne Ugarske i priključenje slovenskoj braći. Nise ode radilo samo o prostoj deklaraciji donetoj dana 5.11.1918. na skupštini Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Somboru i u Subotici 3.11.1918… Posli I svitskog rata, a posli pripojenja svojoj braći, Bunjevci su u Somboru i Subotici jedan od najvažnijih politički faktora, pa tako u Somboru na prvim izborima dobijaju najviše glasova. (Bože dragi kako ta slika sad nestvarno izgleda, primedba I.P.)… Imaju svoje poslanike, dobijaju od kuće Karađorđevićeve dinastije visoka odlikovanja za svoju hrabrost i rad na prisajedinjenju, oni su dakle kao autohtoni narod utvrdili svoj status konstitutivnog, državotvornog naroda. Brane svoju jedinu domovinu i u II svetskom ratu. Podaci ukazivaje da nijedan Bunjevac iz Sombora nije bio ustaša, bez obzira na to što se u to vrime ne mali broj Bunjevaca izjašnjavo za Hrvata, slideć radićevske ideje… nacionalno pravo tražimo da nam se vrati, jer smo ga zasluženo imali… stečeno pravo… to pravo stekli smo dakle, našom istorijom, našim ratovima, našom konstitutivnošću kod dobijanja statusa slobodni kraljevskih gradova, našom državotvornošću kod stvaranja nove Srbije i države SHS i njezinom odbranom u ratu… međunarodno priznanje – to naše svojstvo ima i međunarodno priznanje Pariske konferencije. Tamo je kod odlučivanja držan u rukama učesnika konferencije akt u čijem naslovu stoji reč Bunjevci, a to su bile odluke Skupštine Srba, Bunjevaca i ostali slovenski naroda Banata, Bačke i Baranje, što jeste bilo prisudno za razgraničenje sa Mađarskom po trianonskom ugovoru… Tražimo pravo na izjašnjavanje, baš onako kako nam to čl. 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjeni naroda daje i kako to predviđa čl.5. predloga ovog zakona, tražimo da svaki Bunjevac jasno zna da se od sad mož slobodno izjasnit ko Bunjevac, da se tim izjašnjava za pripadnika jedne državotvorne, konstitutivne i autohtone nacije u ovoj zemlji, da je ovo njegova jedina domovina, da će svako u ovoj zemlji pa i van nje ovako njegovo izjašnjavanje primit s poštovanjom i uvažavanjem. Ako se on posli tog ne izjasni ko Bunjevac, mi ćemo i njeg ipak poštivati, jer je odluku dono sam za sebe, a ne kogod drugi za njega.

Kojem srezu je pripadala Subotica?

Ako pogledamo kako je u „Službenom listu Autonomne Pokrajine Vojvodine u Narodnoj Republici Srbiji” broj 40. od 9. Oktobra 1946. a na osnovu odluke Prezidijuma Narodne Skupštine Republike Srbije od 27. septembra iste godine izgledo „Zakon o administrativno-teritorijalnoj podili Autonomne Pokrajine Vojvodine” vidićemo, opet je za nepovirovat, al iđemo redom.
Član 1.
„Područje Autonomne pokrajine Vojvodine obuhvata deo teritorije Narodne Republike Srbije koji se graniči: počev od reke Save zapadno od mesta Sremska Rača, u pravcu severa, granicom Narodne Republike Srbije prema Narodnoj Republici Hrvatskoj sve do državne granice prema Mađarskoj; odatle državnom granicom prema Mađarskoj, pa državnom granicom prema Rumuniji do Dunava; zatim maticom Dunava uzvodno do granice atara naselja Krnjača, pa granicom atara naselja Krnjača do Dunava ostavljajući ovo naselje van područja Autonomne Pokrajine Vojvodine, a odatle uzvodno maticom Dunava do granice grada Zemuna do reke Save, ostavljajući grad Zemun sa aerodromom van područja Autonomne Pokrajine Vojvodine, a odatle maticom reke Save uzvodno do polazne tačke”.
Član 3.
Gradovi: Novi Sad sa Petrovaradinom, Sombor, Senta, Sremska Mitrovica, Pančevo sa Vojlovicom, Petrovgrad sa Gornjom Mužljom, Velika Kikinda, Vršac i grad Subotica sa Bajmokom…
Član 4.
Administrativni srezo-vi na području Autonomne Pokrajine Vojvodine su: Novosadski, Žabaljski, Starobečejski, Bačkopalanački, Somborski, Kulski, Odžački, Bačkotopolski (sa naseljem Novi Žednik), Senćanski, Zemunski, Staropazovački, Rumski, Sremskomitrovački, Šidski, Pančevački, Alibunarski, Kovinski, Vršački (između ostalih sa nasiljem Banatska Subotica – primedba I.B.), Severnopetrovgradski, Južnopetrovgradski, Kneževački, Kikindski i Jašatomićki.

Mislitel moždar da su i Prezidijum narodne Skupštine, Narodne Republike Srbije i ovi u Službenom listu Vojvodine, omanili zaboravljajuć da je Subotica ko treći grad (onda) po površini, posli Beograda i Zagreba, griškom izostala sa popisa srezova? Ako pažljivije pročitamo mista koja su navedena da spadaje u pojedine srezove, vidićemo da Subotica nije navedena ni ko dio kakog bližeg, jel ne daj bože daljeg sreza, istina sitili su se Banatske Subotice. Sitili su se, eto i Novog Žednika, pa ga metili u Bačkotopolski srez, al s druge strane puta od pet meteri širine, Starog Žednika, ajak. Ne možete virovat da to nisu znali, al ipak ako budnete imali sriće, da dođete do spominutog Službenog lista, uvirićete se. U slideće dvi godine ova griška nije ispravljena.

Da kogod kaže „nema više”

I tako, prithodni zahtivi još uvik stoje ni tu ni tamo, rišenje „slavnog” GNOOV-a, šire gledano, posridno je metnuto van snage formiranjom Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine, al baš onako, da kogod kaže i u Službenom listu objavi, ko je za to pozitivno ovlašćen – odlukom tom, od dana tog, spominutog prostačkog maltretiranja u zdrav razum nema više, akt je metnut van snage, nikad više ga niko, u multietničkoj i multikonfesionalnoj Vojvodini, u državi Srbiji, ne smi priminjivat jel slidi sankcija od…, još niko da uzme u postupak, pa da odanemo dušom. Makar da se spominuta posridnost ukidanja, digod akceptira na kakom državnom mistu, pa da se bar na to pozivamo. Koga srce iskreno boli, što oni
koji bi morali već po svojoj vokaciji, slidit krucijalnu misao biskupa Ivana Antunovića, da su Bunjevci stariji narod i od Srba i od Hrvata (Rasprava), i koji ne žele skrenit ni na jednu drugu, sebi tuđu stranu, ti s pravom očekivaje više određenosti, a manje pravne disperzije stavova.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s