Aleksandar Raič – Nezaobilazna tema bunjevačko-hrvatskog dialoga: Dugotrajni moratorium nacionalne identifikacije Bunjevaca

Tokom poslednji nikolko godina u široj bunjevačkoj zajednici učinjeni su prvi koraci ususret dijalogu o odnosima dva nacionalno različito orijentisana korpusa te zajednice [1]. Ove prve laste unutarbunjevačkog dijaloga doletile su u našu javnost a da se visibabe još nisu promolile ispod sniga. Ovaj dijalog mož dat željeni rezultat tek nakon istraživanja tragova šta otkrivaje prtine na snigu koji je bunjevačku zajednicu zavijo još 8. maja 1945. godine. Razjašnjenje progonstva Bunjevaca iz javnosti Vojvodine-Srbije, pa i iz pamćenja građana nekadašnje Jugoslavije, nezaobilazna je ishodna tema svakog dijaloga Bunjevaca sa bilokim zainteresovanim za nigovanje ravnopravnih međunacionalnih odnosa u Srbiji el u dolazećim odnosima evrointegracija.
Šta je izazvalo i kakva je bila uloga administrativnog udara na Bunjevce i Šokce šta ga je obznanio Josip Broz Tito, generalni sekretar Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ), na osnivačkom kongresu KP Srbije 8. maja 1945. godine?
Tito je u svom govoru, nuz druga pitanja, o Bunjevcima izno slideću političku ocinu i uputio hitnu instrukciju vojvođanskim komunistima:
“Uzimamo na primjer Vojvodinu. Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti. Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam. Ja bih htio da naša Vojvodina bude zaista pokrajina bratstva i jedinstva, u kojoj će svi narodi živjeti u slozi, gdje neće biti nikakve razlike između njih. Razni elementi, bivši pisari, bilježnici, govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno… Radi se samo o administrativnim granicama. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode“.
Iz ovog izvoda iz Titovog govora važne su četri tvrdnje koje triba svatit ko argumente šire strategije izgradnje nacija u Jugoslaviji, posebno hrvatske nacije, čiji interes ode Tito zastupa.
Prvo, Tito ima u vidu izgradnju nove jugoslovenske zajednice naroda na principu jedinstva i bratstva titularnih nacija – onih koje su tokom NOB, posebno u Jajcu 29. novembra 1943. godine, nastupile ko državotvorni subjekti. Među njima su Hrvati ko priznata integrisana nacija, brez lokalni etnički grupacija, čiji nacionalni proces samoidentifikacije je započet u pridratnoj Jugoslaviji ali nije dovršen. Iza Titovog zaktiva priznavanja Hrvatu da je Hrvat a ne Bunjevac, nalazi se gledište da je politički proces nacionalne integracije svih „subetniciteta“ na području „hrvatskih zemalja“ završen i da se dovršavanjem političkog državnog naciotvorstva na tim prostorima ljudsko i manjinsko pravo samoidentifikacije gasi. Tito je, u momentu svog govora, gajio uverenje da je proces izgradnje jugoslovenstva nadmoćniji od naciokreacije titularnih nacija. Istovrimeno, zalaganje za hrvatstvo Bunjevaca otkriva ambivalentnost njegovog uvirenje o nadmoći građenja titularnih nacija nad ideologijom jugoslovenstva brez unutrašnjih državnih granica. U tome njegova kritika srpskog šovinizma nema protivrežu u kritiki hrvatskog nacionalizma, koji je prisutan u strategiji zaokruživanja hrvatskih zemalja integracijom hrvatske Bačke.
Drugo, u zaktivu brisanja Bunjevaca i njeve kategorizacije ko Hrvata, prisutna je Titova prohrvatska sklonost. Svojom tvrdnjom kako srpski (lokalni) šovinisti u Vojvodini ne priznaju Hrvatu da je Hrvat, već zovu Hrvate Bunjevcima, on brani hrvatstvo Bunjevaca, uzimajući u datom trenutku kao argument antihrvatstvo srpskih šovinista [2]. Njima pripisuje nehrvatsko nacionalno izjašnjavanje Bunjevaca ne uvažavajući njevo samoodređivanje ko Bunjevaca a ne ko Hrvata. Ne brine ga hrvatski nacionalizam koji je, za trajanja NDH, prema Bunjevcima gajio nepovirenje rođeno u pridratnom sukobljavanju sa srpskim nacionalizmom (dug i konfliktan proces konstituisanja banovine Hrvatske koja obuhvata skoro sve hrvatske zemlje, pa i „etnički prostor hrvatske Bačke“).
Treće, Tito poveziva kategorizaciju sviju Bunjevaca ko Hrvata sa povlačenjem granica posle rata izmeđ Srbije-Vojvodine i Hrvatske. Treba imat u vidu da Tito govori o administrativnim granicama poslednjeg dana uoči zvaničnog završetka Drugog svitskog rata (Dan pobide 9. maj 1945.) prije planskih migracija, koje su, naredne dvi godine, izmenile etničku sliku severne Bačke. Sa iseljavanjom dila Mađara i Nimaca krajom rata, izgledalo je da je obezbiđena neprikidnost hrvatskog većinskog stanovništva u „hrvatskom etničkom prostoru Bačke“ (linija Senta-Bačka Palanka) za šta je kategorizacija sviju Bunjevaca ko Hrvata bio važan uslov. S tim uslovom administrativna granica Republike Hrvatske mogla se povuć posrid Bačke, što je bila pritnja srpskom nacionalnom interesu na području Vojvodine pripojenom Srbiji odlukom Velike narodne skupštine u Novom Sadu 29 novembera 1918. godine zafaljujuć i Bunjevcima. Tito je, kritikujuć „srpske šoviniste (koji) govore da su Tito i komunisti rascepili Srbiju povlačenjem administrativnih granica“ nastojo ograničit srpski nacionalni interes i opravdat hrvatski nacionalni interes za kontrolom Subotice ko srpske kapije u Evropu. Kolko je povlačenje „administrativnih granica“ važno međudržavno i nacionalno pitanje za Srbiju i Hrvatsku, pokazalo se devedeseti godina prošlog vika kad je oko ti granica vođen krvav rat.
(Slika)

Faksimil originalnog naređenja Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Sombor iz maja 1945. godine da se Bunjevci i Šokci imaju tretirati isključivo kao Hrvati bez obzira na njihovu izjavu

Četvrto, Tito je glavni svoj cilj – povlačenje granice u interesu strategije okupljanja sviju projektovani hrvatski zemalja u jedinstvenom državno-nacionalnom prostoru buduće hrvatske republike – stavio u drugi plan, dovodeći u prvi plan zaktiv „iskorenjivanja lokalnog (vojvođanskog srpskog) šovinizma“. Jedan egzistencijalno važan, praktično politički cilj, zamenjen je ideološkim ciljem, koji se ostvariva administrativnom intervencijom. Pod ideološki reflektor dospili su „srpski šovinisti“, „bivši pisari, bilježnici“, koji su se raspoznavali po „sprečavanju hrvatskog nacionalnog izražavanja vojvođanski Hrvata“, bilo da su zaista, mimo saglasnosti građana, u njeva dokumenta unosili etnonim Bunjevac, bilo da su taj etnonim upisivali na osnovu zahteva potražilaca ličnih dokumenata. Ideološki marker „srpski šovinisti“ natkrilio je svako javno izjašnjavanje Bunjevaca, učinio ga je društveno nepodobnim, čak opasnim. Takom formulacijom anatemisano je nacionalno izjašnjavanje Bunjevaca (i Šokaca) kao ne-Hrvata. Tito je potpuno ignorisao onaj dio Bunjevaca koji su se samoidentifikovali ko Bunjevci, sa težnjom da se u javnosti društveno-političkog života Subotice i Sombora, izraze ko demokratski subjekti. Titov stav prema Bunjevcima kao „nepostojećoj narodnosti“, veštački stvorenoj od strane srpskih šovinista, u ideologizovanom obliku, uveo je politiku zabrane nacionalnog samooređenja prema etničkom jezgru Bunjevaca. Na osnovu toga je, nakon dekreta o zameni legitimacija od 14. maja 1945. godine, izvršena hitna administrativna nasilna kategorizacija Bunjevaca kao Hrvata. Bunjevci su stavljeni van zakona ko tvorevina „srpskih šovinista“ i oduzeto jim je pravo na nacionalno samoidentifikovanje.
Šta je značila ova politička odluka iz 1945. godine? Ona je, po svojoj opštoj orijentaciji, bila izraz politike onemogućavanja nacionalnog samoodređenja [3], potpune negacije nacionalnih težnji i samog etniciteta Bunjevaca, njihov “anšlus” kao posebne etničke grupe. Prisilna kategorizacija Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata bila je deo šire hrvatske nacio-tvorne strategije, koja je sadržavala integraciju bačkih Bunjevaca – kao podunavskih Hrvata – i njihovog etničkog prostora Bačke, u Republiku Hrvatsku kao ostvarenje “tisućljetnih povjesnih težnji Hrvata” ka obuhvatanju svih hrvatskih zemalja pod jedinstvenu nacionalno-političku državnu upravu. Rad tokom 1945. godine tzv. Đilasove komisije za razgraničenje Srbije (Vojvodine) i Hrvatske u budućoj Federativnoj Jugoslaviji, pokazao je 1945. godine kako postojanje projekta hrvatske Bačke, tako i konfrontaciju srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa, koja je, u punoj meri istorijski ispoljena tek u balkanskim ratovima krajem 20 veka. Strategija hrvatske Bačke nije uspela ali su posledice te strategije na bačke Bunjevce imale dubok, tragičan i ireverzibilan (nepovratan) uticaj.
Za Bunjevce ovaj istorijski prelomni događaj značio je, prvo, tragično, traumatično osićanje progona iz javnog života i razočarenje u pogledu njevi očekivanja za stvaranje uslova nacionalnog samoodređivanja, prvenstveno kroz sistem školovanja i kulturnog izražavanja, stupanje u red ustavno-pravno priznatih nacionalnih zajednica u Jugoslaviji/Srbiji, ravnopravnih sa Srbima i Hrvatima kao državotvornim nacijama.
Drugo, šok zabrane nacionalnog samooređenja izazvao je kod Bunjevaca produženi moratorium nacionalnog samoodređivanja [4], čija je osnovna komponenta bila, i do danas ostala, trauma zabrane, negacije viševekovno izgrađivanog etničkog identiteta (mi smo Bunjevci). Ideološko subsumiranje bunjevačkog etničkog identiteta pod hrvatski nacionalni identitet, dodatno je opteretilo samosvest Bunjevaca, pogotovo zbog grubog, trenutnog i nenajavljenog nametanja hrvatskog državno-političkog (pravaškog) identitetskog koda (mitovi nacionalne istorije u kojoj su Bunjevci izbrisani, nazivi ulica utvrđeni po hrvatskim nacionalnim ideolozima bez spominjanja Bunjevaca, degradacija bunjevačke ikavice na “salašarski divan” i nametanje hrvatske ijekavice i vokabulara u školovanju tokom prvih posleratnih godina i sl.).
Proces identitetskog moratorijuma kod Bunjevaca dodatno je traumatizovan delovanjem institucionalizovane hrvatske kulturno-nacionalne ideološke propagande oslonjene na predratnu koloniju hrvatskih i, u međuratnom periodu u Hrvatskoj obrazovanih, bunjevačko-hrvatskih intelektualaca. No, zabrana pokazivanja etniciteta Bunjevaca u javnosti i njeva upućenost na angažovanje u nacionalno preimenovanim hrvatskim, ranije bunjevačkim, kulturnim institucijama, nije dovela do zaborava i otuđivanja Bunjevaca od svog etniciteta. Mehanizam odbrane i čuvanja bunjevačkog etniciteta (kulturne, sudbinske povezanosti) doprineo je njihovom povlačenju iz javnosti, konzervaciji tradicionalizma i načinu komuniciranja na kojima su Bunjevci uspevali društveno opstat u ranijim okolnostima prisilne asimilacije. Ova etnička samomarginalizacija bila je dublja nego ranije zahvaljujući odsustvu integracione uloge Rimokatoličke crkve (RKC) zbog njene okrenutosti projektu hrvatizacije Bunjevaca. Tome je doprinelo i odsustvo javne podrške Bunjevcima sa strane srpskog kulturnog i društvenog okruženja. Ovo okruženje, zahvaljujući Titovoj kvalifikaciji takve eventualne podrške kao “delovanja srpskih šovinista…”, bilo je prisutno u jugoslovenstvu kao obliku denacionalizacije srpstva (tzv. velikosrpskog hegemonizma, i sl.).
Iz prethodno konstatovanog proizlazi da dugo etničko odsustvo Bu-njevaca iz javnosti Vojvodine (Subotice i Sombora) ima karakter moratorijuma nacionalnog samoodređivanja. Titova anatema iz 1945. se odnosila na takvu evoluciju nacionalnog identiteta Bunjevaca i Šokaca iako je ona u praksi proširena i na etničko izražavanje Bunjevaca u javnosti. Ta ekstrapolacija nacionalnog na etničko identifikovanje odgovarala je interesu realizacije strategije hrvatske Bačke i njenim protagonistima među hrvatizovanim Bunjevcima (*). Njihov uticaj bio je srazmeran političkoj podršci hrvatski orijentisanim učesnicima NOR među Bunjevcima i njihovoj zastupljenosti u strukturama vlasti u sredinama sa bunjevačkom populacijom. No, zahvaljujući hrvatskoj nominaciji svih Bunjevaca nakon 1945. godine, represije kojima su bili podvrgnuti hrvatski politički aktivisti, posebno intelektualci (Bara) u nekoliko navrata (proces križarima, čistke nakon hrvatskog proljeća 1973. godine), doprinele su napred konstatovnom povlačenju iz javnog života i etničkom izolacionizmu Bunjevaca.
Višedecinijski etnički moratorijum Bunjevaca nije bio bez političke energije otpora o čemu svedoče bar dve činjenice. Nakon dve decenije, 1968. godine u Subotici je organizovana prva posleratna Dužijanca koja je predstavljala manifestaciju bunjevačkog etniciteta (nominalno manifestacija Hrvata zbog još važeće zabrane bunjevačkog etnonima). U isto vreme, na traženje grupe Bunjevaca, u Statističkom biltenu AP Vojvodine br. 7. iz 1971. iskazan je broj Bunjevaca i Šokaca koji su se, mimo važeće kategorizacije nacionalnosti, prilikom popisa stanovništva 1971. godine izjasnili kao Bunjevci i Šokci [5].
Složen i višeznačan sindrom bunjevačkog etničkog i nacionalnog samoodređivanja, koji predstavlja faktor produženog moratoriuma, etničko-nacionalne ambivalentnosti dela bunjevačke populacije u Bačkoj, ima ishodište u Titovoj ideološkoj i političko-administrativnoj (policijskoj) intervenciji od 8. maja 1945. godine. Takva ishitrena, jednokratna i precizna intervencija zabrane nacionalnog samooređenja razlog je teškoće “raspakivanja” smisla i razumivanja njegovog značaja za nacionalno samoodređivanje Bunjevaca. Čini se da je za približno misec dana bunjevački etnicitet izbrisan iz pamćenja Bunjevaca time što je bunjevaštvo kategorizovano kao opasan, antinarodni prosrpski nacionalistički stav, istovrimeno zamenjen kategorizacijom Bunjevaca kao Hrvata, kao prazne, administrativne odrednice nacionalnosti prikladne ideologiji nove, narodne jugoslovenske države. Bunjevaštvo je eliminisano kao proskribovani srpski kripto-nacionalizam, nasuprot hrvatstvu, koje je, bar nekoliko godina nakod Titove anateme Bunjevaca, oslobođeno nacionalističkog odijuma.
Izlazak iz sindroma Titove anateme Bunjevaca ključni je korak u njevom nacionalnom samoodređenju, posebno važan za uspostavljanje intrabunjevačkog dijaloga o kojem se kod nas u poslidnje vrime divani. U tom sindromu je zamršeno klupče problema koji obuvataju ne samo nastojanje Bunjevaca da se nacionalno samoodrede, nego i pitanja nacionalnog samoodređenja i međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata (u nekoj miri i Mađara). To znači da se o udaru zabrane nacionalnog samoodređenja na Bunjevce iz 1945. godine može raspravljat, tražit odgovore na pitanja od koji zavisi razumivanje bifurkacije etničkog identiteta na dva pravca nacionalne samoidentifikacije Bunjevaca – ko Bunjevaca sensu proprio i Hrvata bunjevačkog porikla [6]. Brez taki dialoga očekivanja bunjevačko-bunjevačkog (hrvatskog) zbližavanja i suživota ostaje lipa želja sa mutnom pozadinom. Privatanje takog dialoga se može postavit ko jedan od markera samoodređenja bunjevačkog nacionalnog identiteta. Institucionalizacija dialoga, multinacionalni rasprava, ko manifestacije Dana sićanja na dan 8 maja svake godine, za Bunjevce može bit iskorak na put suočavanja sa prošlošću i početak ličenja od traume izazvane istorijskom nepravdom čije poslidice trpimo do današnjeg dana.

(*)

Grubo negiranje bunjevačkog etniciteta imalo je dubok, tragičan uticaj na većinu Bunjevaca, nezavisno od njevog kasnijeg nacionalnog samoodređivanja. O tome svedoče izjave mons A. Anišića u dole navedenom transkriptu kao i svedočenje S. Mesića potonjeg predsednika Republike Hrvatske (izvod iz intervjua sa RSE dat u nastavku). I nakon sedam decenija od ovog tragičnog događaja, hrvatski nacionalno opredeljeni Bunjevci čuvaju svoj bunjevački etnički identitet. To je izraz dugotrajnog identitetskog moratoriuma kod starijih generacija Bunjevaca. Saznanja o instrumentalističkom pristupu politike hrvatizacije Bunjevaca, spremnost vodećih državnika Hrvatske na „humano preseljenje“ bunjevačke populacije sa severa Bačke u dubinu državne teritorije Hrvatske, u najnovije vreme, dodatno opterećuje nacionalnu samoidentifikaciju Bunjevaca. Znaci diferenciranja Hrvata bunjevačkog porekla (dve struje na izborima 2014. godine za Hrvatsko nacionalno vijeće), mogu se dovesti u vezu sa procesom moratoriuma samoidentifikacije u bunjevačkoj populaciji administrativno nacionalno kategorisanoj kao Hrvata.

Omer Karabeg RSE
27.02.2008
Intervju sa Stjepanom Mesićem : Svedoci raspada – Radio Slobodna Evropa

http://www.slobodnaevropa.org/content/article/1045335.html

RSE: Vi ste rekli da ste prvi put čuli za izraz „humano preseljenje“ na jednom ručku kod Tuđmana, kome su prisustovali i predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine, Mate Boban i Dario Kordić. U kom smislu se na tom ručku govorilo o „humanom preseljenju“?

Mesić: Tu se govorilo o tome kako već ima ljudskih žrtava, kako je veliki problem što ljudi stradaju i da na ovom prostoru nikad neće biti mira dok se ne ostvari ideja „svaka ptica svome jatu“. Govorilo se da treba izbjeći ljudske žrtve i onda je spomenuto „humano preseljenje“, koje bi se moglo obaviti tako da ljudi mijenjaju svoja imanja – vojvođanski Hrvati sa Srbima iz Hrvatske, Srbi iz Bosne i Hercegovine sa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i tako dalje. To nije bilo puno detaljizirano, ali je rečeno da bi politika trebala pomoći da se to ostvari. U tom smislu su bili i razgovori sa Belom Tonkovićem, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata iz Vojvodine, kojima sam i ja prisustvovao, a vodio ih je Franjo Tuđman. Kada mu je Tuđman rekao da bi se u jednom kratkom vremenu Hrvati iz Vojvodine mogli preseliti u Slavoniju, Bela Tonković se s tim nije složio. „Ne znam“, rekao je Tuđman, „šta vas drži u Vojvodini.“ Bela Tonković mu je odgovorio: „Gledajte, predsjedniče, Vojvodina je moja domovina, moji preci su u njoj rođeni, mi smo za Vojvodinu vezani i mi ne možemo pristati da napustimo svoj zavičaj i svoju domovinu. Problemi se moraju na drugi način rješavati, ne preseljenjem ljudi.“ Nakon toga prestao je svaki razgovor s Belom Tonkovićem.

Izvod iz transkripta divana monsinjora dr Andrije Anišića i gospodina Mirka Bajića o Dužijanci i bunjevačkom pitanju u emisiji Periskop subotičke kablovske televizije K23 23. avgusta 2013. godine. Izvor: http://www.k23tv.com/index.php?lg=2&c=view_videomusor&slider_none=true&videomusor_szam=1774&musornev=7 (pristup: 11.9.2013)
Voditelj: Samo jedno pitanje, molim vas lepo. Samo momenat. Da li je tačna informacija da je Bela Tonković smenjen sa te funkcije jer je od njega traženo od predsednika tadašnje Hrvatske Franje Tuđmana, da pristane na humanitarnu migraciju …
AA: Neee, Bela se posle toga održao još puno, puno godina..
Voditelj: Ali bio je jedan od zahteva da se ..
AA: Jeste… Ali je Bela odbio.
Voditelj: .. znači odbio saradnju.
AA: … humano preseljenje, znači, da Bunjevci odu, evo, rekao je Tuđman konkretno, na otoke naše, ima mesta na otocima, neka odu Bu-njevci tamo i neka Srbi dođu ovamo i amen.
Voditelj: To nije prihvatio Tonković.
AA: Naravno da nije. Nije on zbog toga smenjen. On je smenjen puno kasnije, već zbog toga je bio velik, što to nije prihvatio ..
Voditej: Ovde kod nas.
AA: Naravno. On je bio, poslije, očito tu i tamo jer je dospio i u ambasadu, gdje je bio, u konzulatu u Beču, ili negde … i tako da, znači, to su bile konkretne ponude, gde sigurno, znači, nije htio… želio je ostati ovdje. Ostali smo ovdje, hvala bogu.

Biluške

[1] Tekst Z. Ifkovića u glasilu Pučke kasine 1878, dijalog A.Anišića i M.Bajića na TV K23, učešće predstavnika Bunjevačke matice u debati Pučke kasine 1878…
[2]Argumenti antibunjevačkih aktivista je da se Hrvati, pod pritiskom srpskih nacionalista, izjašnjavaju ko Bunjevci. Samidentifikaciju Bunjevaca ignorišu.
[3]Politika zabrane nacionalnog samooređenja kao represija naspram etnički grupa koje su pružale otpor reformama posle 1944. godine (plan uključivanja dela Bačke u Hrvatsku, pripreme agrarne reforme i kolektivizacije).
[4]Moratorium je etapa usvajanja etničkog identiteta u kojoj traje istraživanje, procinjivanje sopstvenog identiteta (Jean Phinney).
[5] Popisom 1971. godine je u APV utvrđeno 18258 (Subotica 14892, Sombor 2696) nacionalno iskazani Bunjevaca (izjasnili se kao Bunjevci a u tabelama za Pokrajinu, opštine i naselja svrstani u Hrvate). Pokrajinski Zavod za statistiku, Popis stanovnioštva i Stanova 1971, Prethodni rezultati o nacionalnom sastavu stanovništva 31.marta 1971 god., Novi Sads, jula 1971, Statistički bilten broj 7. str.50-51.
[6] Predistoriju procesa nacionalne diferencijacije Bunjevaca obuhvata prednacionalni period etničke integracije Bunjevaca (od migracija iz Hercegovine, preko Dalmacije do južne Ugarske-Bačke zaključno sa vremenom početka stvaranja nacija u srednjoj i jugozapadnoj Evropi – početak 19 veka) i period stvaranja država-nacija od polovine 19 do polovine 20-tog veka (kod balkanskih naroda taj proces traje do naših dana). Iako su Bunjevci ispoljili zapaženu naciotvornu inicijativu do Prvog svetskog rata taj proces nije rezultirao njihovom nacionalnom integracijom nego je doveo do nacionalnog raslojavanja na hrvatsku i srpsku orijentaciju kao i autentičan bunjevački nacionalni pravac koji nije uspeo da se konsoliduje ostajući, sve do najnovijeg vremena, reziduum asimilacionih procesa kojima su Bunjevci bili izloženi posle Prvog svetskog rata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i Mađarskoj.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s